Srednju školu pohađao sam i završio u posljednjem desetljeću Jugoslavije. Bilo je to u razdoblju nakon Titove smrti. Država je i tada - kao i sada - bila zagušena vanjskim dugom. I tada - kao i sada - postojala je kampanja protiv zapošljavanja u javnom sektoru. I tada - kao i sada - rogoborilo se na ono što se zvalo “neprivredne investicije”, te zagovaralo stezanje kaiša. Lani sam na izložbi Osamdesete u zagrebačkom Domu likovnih umjetnika vidio neke od stranica tadašnjih novinskih ekonomskih komentara. Ne samo što čovjeka frapira što ih nerijetko pišu isti ljudi kao i danas, nego vas frapira i to da bi se dio njih mogao komotno objaviti i u sutrašnjim novinama. Kao da od osamdesetih do danas traje jedna te ista kriza, a promijenio se samo pravopis.
Tih osamdesetih jedno od područja borbe protiv krize bilo je - kao i danas - školstvo. Kao što se osamdesetih dizala kuka i motika na “neprivredne investicije” (recimo, kazalište ili stadion), dizala se tako kuka i motika i na “neprivredna zanimanja”. Još debelo u socijalizmu, prvi se put pojavio onaj narativ koji je i do danas čest uzvanik hrvatskih mainstream medija. Po njemu, svaki onaj srednjoškolac koji upiše brodograđevnu, metalsku ili elektrotehničku školu produktivno pridonosi zajednici time što se obrazuje za dičnu industriju. Svaki onaj, pak, koji ide u školu za kulturu, upravnu ili ekonomsku obrazuje se za “neproizvodno” zanimanje, te samim tim kvalificira za parazita. Pardon, uhljeba: ta riječ tada osamdesetih još nije postojala, iako njen smisao jest.
Ta kampanja protiv “neproizvodnih” zanimanja odvijala se, ponavljam, sredinom osamdesetih. Kraj jednog svijeta bio je tako prokleto blizu, praktički iza ugla, no diskurs (ne samo obrazovne) politike ponašao se kao da će 2020. svijet biti sasvim isti kao 1970.
Što se u međuvremenu dogodilo, zna se. Taj svijet modrih trliša koji se činio tako nezamjenjiv i čvrst raspao se uz teški tresak, ne samo kod nas, nego i na tzv. Zapadu. Da vidim u kakav smo se vrtuljak ukrcali, dosta mi je vidjeti kakve je kapriciozne obrate sudbine doživio samo moj vlastiti grad. U vrijeme kad sam odlazio na faks, to je bio radini, zagađeni grad rumenih zora, trliša, smeđeg masnog mora i surog dima koji je sukljao iz industrijskih dimnjaka. U vrijeme kad sam se profesionalno afirmirao, bio je to Južni Bronx Južne Hrvatske, grad igle, dopa, Lore, narkomana koji kljucaju po Peristilu, grad deložacija i posvemašnje bijede. Danas, taj je grad postao Ibiza za australske studente filozofskog, bo-bovski simulakrum samog sebe u kojem je sve od jelovnika do pitara s điranima pomno dizajnirano prema lifestyle prilozima. Dok su “privredne investicije” iz socijalizma nestajale u dužničkoj agoniji kao rukom odnesene, Split je baš ovog tjedna grad koji vuče profit od “neprivredne” investicije iz tog vremena, dakle - od Poljuda na kojem se održava Ultra. Kad čovjek živi u epicentru takvog obrata, onda ne treba daleko otići da bi shvatio kako se svijet prebrzo i nepredvidivo mijenja. To “saznanje” može steći samo da gleda svoju ulicu. Za razliku od generacija koje su se rađale i umirale u stabilnom svijetu predvidive ekonomije, ja sam u sto metara oko kućnog praga proživio tri svijeta koji jedan s drugim nisu imali blage veze.
Dio te promjene, dakako, ticao se i obrazovanja. Jer, svi oni koji su se tih osamdesetih obrazovali za “proizvodna zanimanja” privučeni ideološkim mamcem rumenih zora, u idućoj su se dekadi probudili u svijetu u kojem ništa od toga više nije postojalo. Nestala je industrija, nestala je proizvodnja, a s njom i proizvodna zanimanja. Brodograditelji danas servisiraju jahte, tehničari prodaju klima-uređaje, a u divnom novom neproizvodnom svijetu bolje su se snašli neproizvodni. Ekonomiste i pravnike zaposlio je neki “barba Luka” u javnom sektoru, a studenti arheologije rade barem kao turistički vodiči. Eto vam vrlog novog svijeta u kojem bolje prođete ako znate za arhitrav i biforu, nego ako znate razmontirati karburator. Žalim li što je tako? Malo da, ali tko me pita?
U tom novom svijetu zato je vjerojatno i odjeknula tako groteskno izjava tehničke ministrice rada Nade Šikić koja je sredinom ovog tjedna izjavila kako u Hrvatskoj imamo “previše visokoobrazovanih”, iako “ta količina nije potrebna”, jer “znamo da visoko obrazovanje nije nosilac razvoja”. Nakon što je gafovima sklona ministrica u odlasku bubnula ovu odokativnu procjenu, na nju se razumljivo srušio tsunami kritika, ponajprije zato što su joj tvrdnje kojima barata ozbiljno netočne. Šikić bi, naime, s obzirom na poziciju koju ima morala znati da Hrvatska ima nizak postotak fakultetski obrazovanih, da su fakultetski obrazovani u postotku rjeđe nezaposleni, te da postoji cijeli niz djelatnosti koje o njima u cijelosti ovise. Suvišno je i reći, tu su upravo one ekonomske djelatnosti koje neku zemlju iz srednje razvijene pretvaraju u razvijenu. Pritom su kritičari Nade Šikić propustili uočiti ironiju. Naime, ministrica najkonzervativnije Vlade koju je Hrvatska imala od rata zapravo je reciklirala stari argument Politbiroa SKH. I Šikić, kao i partijski lideri 80-ih, zdvaja nad tom lijenom, razmaženom omladinom koja se gura u gimnazije umjesto da uči za proizvodna zanimanja. Eto - ispada - sveopći preporod industrije u čas bi se dogodio, sve bi te Jugoplastike, Jugoturbine i Jugovinili opet iznikle iz pepela, samo kad bi ti đavliji mladi išli u škole za zanatlije umjesto u one za parazitske lezileboviće. U stvari, jedino su oni krivi što su kolosi sa 10.000 zaposlenih nestali bez traga. Sve bi to još postojalo da se tim mladima nisu omilili Marulić i Homer.
A onog časa kad je brzopleta ministrica bubnula misao iz historijskog arsenala Ive Perišina, na nju se sručila lavina kritika koje su također, ali na sasvim oprečni način, bile temeljene na mitskim predodžbama. Novinari i znanstvenici koji su obrisali pod s neupućenom gospođom Šikić najednom su počeli imaginirati neki utopijski svijet u kojem bar pola mladih završava fakultete, a potom svi skupa orno prijavljuju patente, dizajniraju kul gadžete i kreiraju start-upe. U jednom trenutku na pamet mi je pao dalmatinski HDZ-ov zastupnik Dujomir Marasović koji je novinarima pokazao ledinu u Dugopolju i rekao “evo, ovdje će biti sami start-up-i”, baš kao da Jobs i Gates nikad ne bi mogli uspjeti da im nije bilo ključne komponente, a to je neizgrađena ledina u Zagori. Fakultetsko obrazovanje najednom se pretvorilo u čarobni eliksir napretka. Ok, nema veze, nije bitno što je u Dalmatinki posao izgubilo 3000 ljudi. Ništa zato, zato ćemo mi imat start-upe. Bude li koji uspješan - AKO je uspješan - može zaposliti i do deset ljudi. Inženjera. I, da, možda jednu srednje obrazovanu koja kuha kavu.
Tako se rasprava oko izjave Nade Šikić - nažalost - svela na polemiku između dvije razvojne kič-fantazije. Na jednoj strani stoji konzervativna fantazija rumenih zora u kojoj će ova zemlja obnoviti industriju bude li u njoj školu izučilo dovoljno mehaničara, cjevara i autolimara. Na drugoj je high-tech kič-fantazija po kojoj će cijela zemlja prosperirati budu li svi Bruketa i Žinić, Mate Rimac, budu li svi patentirali pametne klupe, aplikacije i bicikle na vodik.
No, ni jedna od te dvije fantazije ne nudi odgovor na ključno razvojno pitanje: naime, što će u toj kič-budućnosti biti s prosječnima? Koje će mjesto u njoj imati oni muškarci i žene koji su do 80-ih radili u industrijskim orijašima - naprosto prosječni, pristojni, radišni ljudi, ljudi koji će pljunuti u šake, ali nisu kadri izumiti pametno… nešto? Gdje su oni u tom vrlom novom svijetu koji se tako brzo mijenja? U svijetu u kojoj im ministrica na odlasku nudi industrijski retro, a vizionari u dolasku nude im da kuhaju kavu genijima, dakako - bez stalnog radnog odnosa.
To nije samo naše pitanje. To je pitanje na koje cijela južna Europa očito danas nema odgovor. A pošto ga nema, čeka da joj stihija, ili moda, ili slučaj donesu novi “razvojni model”. Kao što se ti “razvojni modeli” talože u mojoj ulici, jedan za drugim. I traju dok traju.