Unosna strategija koju provodi Moskva kako bi destabilizirala svoje susjede klasična je imperijalistička politika - podijeli pa vladaj. Iako Rusija ne vlada zemljama koje destabilizira, suprotstavljajući svoje susjede jedne drugima Kremlj može oslabiti njihovu obranu, prevenirati nastanak zajedničkog multinacionalnog fronta i uključiti se u vanjskopolitičke odluke okolnih vlada.
Moskovska strategija “podijeli pa vladaj” oko svojih granica je tako prodorna da bi bio potreban jako dug izvještaj kako bi se popisali svi slučajevi i metode. Najmanje četiri bilateralna odnosa unutar Europe je Kremlj naciljao kako bi oslabio svoje protivnike i kontrolirao svoje saveznike: Poljska-Ukrajina, Bjelorusija-Ukrajina, Mađarska-Ukrajina i Armenija-Azerbajdžan. Od invazije na Ukrajinu ruska državno poduprta propaganda fokusirala se na potkopavanje odnosa između Kijeva i svih njegovih zapadnih saveznika kako bi izolirala i destabilizirala tu zemlju. Dva su glavna cilja te moskovske ofenzive: Poljska i Mađarska. Mediji koje je stvorila Moskva, političke izjave i društvene mreže, kad je riječ o Poljskoj, fokusirali su se na podsjećanje na povijesne sporove između Varšave i Kijeva kako bi oslabili poljsku podršku ukrajinskoj neovisnosti i samoobrani od ruske agresije. Za Poljake, Moskva naglašava masakr u Volinu tijekom Drugoga svjetskog rata u kojem su ukrajinski nacionalisti pobili poljske civile. Za Ukrajince, Moskva se usredotočuje na prisilno preseljavanje ukrajinskih civila s istočnih poljskih teritorija nakon Drugoga svjetskog rata.
Cilj je podjariti nacionalističke osjećaje u obje zemlje i pokazati da su Poljaci neizlječivo protuukrajinski raspoloženi, a Ukrajinci genetski antipoljski. Ruska TV čak je prikazala incidente poljskih nacionalista koji su navodno palili ukrajinsku zastavu tijekom proslave poljskog Dana neovisnosti kako bi ojačali ukrajinsko neprijateljstvo. U drugom primjeru poticanja susjedskih sporova Kremlj je ohrabrio Budimpeštu da pokrene kampanju za mađarsku manjinu u ukrajinskoj transkarpatskoj regiji. Ona raspaljuje raspravu da Kijev provodi diskriminatornu politiku te naglašava zahtjeve nekih članova lokalne rutenske zajednice u Transkarpatiji za autonomijom i neovisnošću. Pokušavajući oslikati Ukrajinu kao propalu državu, Moskva ističe da se suočava s ozbiljnim etničkim problemima, koji se gomilaju, u regijama kao što je Transkarpatija. Strategija Kremlja služi stvaranju pritiska na Kijev, ocrtavanju Mađara u Ukrajini kao potencijalno nelojalnih državi te podriva zajednički front srednjoeuropske Višegradske skupine u suprotstavljanju ruskim napadima na Ukrajinu.
Od invazije na Ukrajinu Moskva također pokušava narušiti odnose Kijeva i Bjelorusije. Moskovska propaganda neprestano tvrdi da se ukrajinski militanti infiltriraju u Bjelorusiju kako bi izazvali revolt po obrascu EuroMajdana. Izvela je i nekoliko izravnih provokacija kao što je nedavno uhićenje ukrajinskog novinara u Minsku koji je navodno radio za rusku Službu federalne sigurnosti (FSB). Reporter je optužen za špijunažu nakon što je dobio lažne dokumente od kolega s ruske televizije NTV, koji otkrivaju da bi Minsk dopustio ruskim snagama korištenje bjeloruskog ozemlja u ratu protiv Ukrajine. Južni Kavkaz nudi primjer najdulje operacije “podijeli pa vladaj” ruskih agencija - sukob između Azerbajdžana i Armenije. Od ranih 1990-ih Moskva je sprečavala rješavanje konflikta u Nagorno Karabahu i sporova zbog teritorija Azerbajdžana koji je okupirala Armenija. Cilj je Moskve onemogućiti bilo koju zemlju da se geopolitički okrene Zapadu i osigurati da ostanu u ruskoj orbiti.
Obje strane opskrbljuje oružjem i koristi sukob kako bi držala u šahu i Erevan i Baku. Podržavajući armensku okupaciju Nagorno-Karabaha, Kremlj prijeti Azerbajdžanu podjelom ako se vlada približi Zapadu. Istodobno nagrađuje Armeniju za klijentelistički odnos prema Moskvi i upozorava da će ta podrška nestati ako Erevan krene prema EU i NATO-u. Kremlj može manipulirati brojnim takvim sporovima kako bi prigušio međunarodno protivljenje svojoj politici. Latentne tenzije između Srbije i Hrvatske, Crne Gore i Srbije, Makedonije i Grčke, Rumunjske i Moldavije ili Rumunjske i Mađarske mogu dobiti novi naboj propagandom i provokacijama. A manjinska pitanja u brojnim zemljama srednje i jugoistočne Europe mogu se podjariti da se strmoglave u nove sporove. Kako bi blokirala strategiju “zavadi pa vladaj” te izbjegla pad u moskovsku stupicu, svaka od navedenih vlada može napraviti tri stvari. Prvo, treba ojačati svijest javnosti o političkim i informacijskim ranjivostima na napade koji dolaze iz Kremlja.
Drugo, bilo bi korisno uspostaviti bilateralne radne skupine između susjednih zemalja, sastavljene od znanstvenika i specijalista kako bi promatrali te prepoznavali različite izvore propagande koja donosi razdor. I treće, moskovsko uplitanje može se konstruktivno upotrijebiti kao mogućnost za razvoj bilateralnih i regionalnih odnosa, posebno u informacijskoj sferi koja uključuje medijsku suradnju, kulturne razmjene, okrugle stolove o IT-ju i studentske posjete. Iako dugotrajni sporovi između nekih zemalja neće nestati preko noći, na kraju će svako društvo postati svjesno kad ih grabežljiva treća strana nastoji iskoristiti u svoju korist.