VIJESTI IZ LILIPUTA

MOST JE PROPAO, ZA KOGA ĆE SAD GLASATI PROVINCIJSKA BURŽOAZIJA Stotine tisuća građana čine 'nevidljivu Hrvatsku', a ne zastupa ih nijedna opcija...

Zagreb,170119. Trg svetog Marka,Sabor.
Konferencija za medije stranke Mosta-a nezvisnih lista.
Na fotografiji: Ines Strenja Linic, Bozo Petrov, Nikola Grmoja, Miro Bulj.
Foto: Damjan Tadic / CROPIX
Damjan Tadić / CROPIX

Na fotografiji: Miro Bulj, Ines Strenja Linić, Nikola Grmoja, Božo Petrov

U svim tim omišima, metkovićima, vrgorcima, novaljama i tompojevcima i dalje su ti zubari, farmacisti i trgovci koje muči ta ista “slučajna država” koja je u međuvremenu - ako je to uopće moguće - postala čak i nešto gora

Pred nešto više od dvije godine - u studenome 2015. - u živote građana Hrvatske na velika je vrata ušla skupina ljudi koja se tada još zvala Most nezavisnih lista.

Sasvim u skladu s krležijanskom tradicijom, dogodilo se to jedne pijane novembarske noći, 8. studenoga 2015. Ta novembarska noć bila je izborna. U stožeru tada još Karamarkovog HDZ-a simpatizeri su se valjali u alkoholu, u pokrajnjoj sobi Karamarko je sjedio sa Zdravkom Mamićem, a kako su u izbornoj noći rezultati pristizali, lica dvojice drugara sve su se više mrštila.

Najdesniji HDZ u povijesti očekivao je te novembarske noći silovitu pobjedu - ali, kako su sati protjecali postajalo je jasno da od te pobjede nema ništa. Kako je noć tekla, HDZ-ovi su se mandati istapali, a “one-hit-wonder” te izborne noći postala je čudnovata družba provincijskih načelnika koja je u postizborno jutro ušla s 19 mandata. Tako je u hrvatsku politiku ušlo ono što je danas stranka Most.

Idućeg jutra, ne mali broj zainteresiranih građana nadvijao se nad školski atlas Hrvatske da bi pronašao gdje se točno nalaze ti Tompojevci, Primošten, Metković i Omiš odakle ti ljudi dolaze. U hrvatsku politiku ušla je čudna i - pokazat će se kasnije - posve heterogena šaka ljudi kojima je zajedničko bilo da su u nekim malim, medijski nevidljivim zabitima postavljali LED rasvjetu, kupovali ambulantna kola, vodili ekološke prosvjede, domaćinski štedjeli javni novac i radili neke majušne, ali ljudima očito bitne pomake.

Zamoreni velikom tzv. ideološkom politikom, mediji su silno navijali za te male marljive načelnike i na neki način kreirali atmosferu koja ih je - jednom skupljene na hrpu - pretvorila u politički hit. A kroz taj novi rahli pokret na scenu je izišla društvena klasa koja je dotad u visokoj politici bila potpuno nezastupljena, a kojoj daleku rodbinu danas možemo prepoznati u francuskim “gilets jeunes”.

Bila je to anonimna provincijska buržoazija - lokalni zubari, apotekari, vlasnici agroturizama, nastavnici i obrtnici. Bila je to, dakle, po osnovnom mindsetu konzervativna srednja klasa, ali srednja koja je na svojoj koži najbolje osjećala strahote “slučajne države” i zagušljivu močvaru HDZ-ovskih klijentizama, nepotizama i kapilarne korupcije. Te dvije sastavnice - dubinsku konzervativnost, te odnos prema HDZ-u kao prirodnom neprijatelju - od početka će biti ugrađeni u Most kao nepremostiva kontradikcija.

S Mostom, u centar će hrvatskog političkog diskursa te jeseni zakratko uči riječ-fetiš koja je dotle bila monopol neoliberalnih kolumnista: reforme. Ne treba nam ideologija, trebaju nam reforme - govorilo se te jeseni, a da nikom nije napamet palo da nema reforme koja ne bi sama bila ideološka. Infektivna se riječ, međutim, proširila poput zaraze, pa su te jeseni i zime političkih djeveruša o reformama orno govorili Karamarko, Milanović i Tihomir Orešković. U zemlji punoj nesloga svi su se najednom oko nečeg slagali, a to je da nam trebaju te - jelte - reforme.

Dvije godine kasnije, od svega toga ne postoji više ništa. Među ostalim, ne postoji sam Most.

Počeci raspada Mosta počeli su takoreći već sutra ujutro. Od inicijalnih 19 zastupnika trećinu su izgubili već u startu. Neki su ih napustili kad su počeli koalirati s HDZ-om. U nekom trenutku, napustio ih je mastermind cijele operacije, politički analitičar Ivica Relković. Neki od ljudi koju su bili srce projekta napustili su ih šaptom ili bučno tijekom Plenkovićeve ere. Ono što je za Most bilo najpogubnije je da su ih napustili upravo ljudi koji su kod potencijalnih glasača bili najveći faktor privlačnosti: uspješni lokalni načelnici, ljudi koji su stekli popularnost u malim sredinama šparnim i odrješitim vladanjem, aktivističkim pričama ili - eto - “reformama”.

Bez Petrine, Kovačića, Vučetića i Orepića, Most se kako je vrijeme teklo sve više svodio na malo klerikalno jezgro kojem je osnovica bio metkovski dvojac Petrov - Grmoja: dvojac političara koji - toliko o “reformama” - nije uspio ni vlastite sugrađane uvjeriti da im trebaju produžiti mandat na vlasti. Zemlju su trebali reformirati ljudi koji nisu uvjerili glasače ni u to da uspješno reformiraju Metković.

Kako se Most politički kljaštrio, tako se postupno kljaštrio i repertoar tema kojima se preostala družina bavila. “Reforme“ su najednom nestale iz vidokruga, nema ih više u političkom diskursu ni Mosta ni političkih protivnika. Umjesto toga, krug preostalih ljudi oko Petrova i Grmoje počeo se baviti upravo onakvom parapolitikom protiv kakve su se njihovi glasači 2015. pobunili. Središte djelovanja Mosta postale su te tzv. “ideološke” teme, od arhiva iz doba komunizma, preko Hrvata u BiH, do bizarnosti kao što je pijenje na javnom mjestu.

Finale karikaturalnog povratka u “ideološko” (a zapravo parapolitičko) bio je obračun Plenkovića i Grmoje prošlog tjedna u Saboru. U cijelom, toliko puta opisanom i komentiranom incidentu nije najtužnije što su se dva zajapurena junoše dohvatili. Najtužnije je što je povod za kavgu bilo nešto tako nerelevantno kao što je hrvatski odnos prema pristupanju Srbije EU. Dubinski je tužno da je pokret koji je pred dvije godine otpočeo baveći se LED rasvjetom i ambulantnim kolima, pokret koji je glasno govorio o “reformama”, sad završio na tome da se bave virtualnom temom na beskrajno dugom štapu, temom koja nema nikakve praktične posljedice, ali je zato demagoški zapaljiva jer uključuje riječ “Srbija”.

Priču o Mostu, ukratko, lako je politički pospremiti, svrstati je na marginu hrvatske političke scene gdje će Petrov i prijatelji tavoriti sa 6-7% glasova nešto poštenijih klerikalaca. No, prava tema nije što se događa i što će se dogoditi s Mostom. Prava tema je druga: što se događa, i što će se dogoditi s bivšim Mostovim glasačima?

Ta provincijska buržoazija - naime - i dalje je tu. U svim tim omišima, metkovićima, vrgorcima, novaljama i tompojevcima i dalje su ti zubari, farmacisti i trgovci. I dalje ih muči ista “slučajna država” koja je u međuvremenu - ako je to uopće moguće - postala čak i nešto gora. I dalje ih muče višegodišnji sudski predmeti, muče ih sudski troškovi koji se pretvore u bezumne ovrhe, muče iz nesređeni zemljišnici, spora administracija, teror inspektorata, muče ih HASAP i prereguliranost, muče ih nereformirane škole, zapušteni domovi zdravlja, muče ih nepotizmi i stranačko kadroviranje u gimnazijama, staračkim domovima, naplatnim kućicama, centrima za kulturu.

Muče ih suci s bezumnim i nedosljednim presudama. Muči ih to što nemaju vrtić za dijete. Što im se kćer ne može zaposliti u Domu zdravlja jer nije u Partiji. Muče ih koncesije za plaže i mućke sa zemljištem za ispašu. Muči ih što im je vikendom najbliži laboratorij za nalaz krvi udaljen 119 kilometara.

Ukratko - muči ih što nema - ispričavam se, ali moram to izgovoriti - “reformi”.

Jer, ono što danas u Hrvatskoj imamo kao vladajuću politiku, suštinski se svodi na simulaciju ili izbjegavanje ikakvih promjena. Od fingiranja reforme školstva pa do promjena u pravosuđu, prevladavajuća je težnja plenkovićevske politike “stabilnost”, a ta stabilnost je zapravo ljepše ime za ideju da se preko republike kakva jest prelije cementno mlijeko i čeka da se status quo nepovratno skrutne. Čak i tamo gdje se HDZ lati nekih reformi - poput krajnje sporne Kuščevićeve reforme lokalne samouprave - te reforme nemaju za cilj promjenu. Upravo suprotno, njihov je cilj petrifikacija. Cilj im je dodatno učvrstiti moć lokalnih HDZ-ovih kneževa i potpuno zaokružiti sustav lakog zapošljavanja nećakinja.

Hrvatski “gilets jeunes” - ukratko - nalaze se u istoj situaciji kao u jesen 2015., samo možda u još malo goroj. “Slučajna država” postala je u te dvije godine još malo slučajnija, sudovi bezumniji, zdravstvo gore, korupcija neuvijenija, nepotizam bezočniji, a o “reformama” se više zapravo ni ne priča. Energija koja se 2015. kanalizirala u pučki, tobože “neideološki” i “zdravorazumski” reformski pokret sada se uglavnom kanalizira u kupnju aviokarata za Dublin i Toronto. Istodobno, tu nevidljivu provincijsku srednju klasu koja je 2015. pokazala politički subjektivitet u politici više čak nitko ni ne zastupa. Ne zastupa ih HDZ, jer je HDZ za njih osnovni problem.

Ne zastupa ih SDP, jer se on svojim radom sveo na stranku buržoazije iz velikih gradova. Ne zastupa ih Most, jer se prestao baviti ičim što te ljude vitalno zanima. Ne zastupaju ih liberalne stranke, jer su male, atomizirane i elitističke. Ne zastupa ih ljevica, jer ti ljudi nisu lijevi. “Nevidljiva Hrvatska” se - ukratko - vratila u svoju nevidljivost, i bit će tako nevidljiva sve dok, valjda, ne odjene žute đilete i ne počne razbijati aute po Splitu i Zagrebu.

Ili - dok ih netko u Hrvatskoj politici ne primijeti - netko, tko u ovom trenutku nije ni na vidiku. A tko god to bio, učinio bi uslugu i njima i hrvatskoj politici. Jer, u trenutku kad je hrvatska politika posve monopolarna i kad HDZ nema iole ozbiljnog rivala, tamo u tim malenim mjestima srca moga leže stotine tisuća ljudi koji su politički potpuno nezastupljeni. Nitko im se ne obraća, nitko se ne bavi stvarima koje njih zanimaju. U međuvremenu su putem pogubili čak i iluziju da se sadašnja republika može popraviti i preurediti.

Ako je uopće zamislivo da bi neka druga politička opcija u srednjoročnom razdoblju mogla svrgnuti HDZ, ta bi opcija morala imati jedno svojstvo. Morala bi potpiriti upravo tu iluziju.

Izdvajamo