Tijekom predstavljanja kandidature grada Zagreba za sjedište Europske agencije za zdravstvo, a koju je Hrvatska povukla u zadnji čas svjesna da nema šanse, ministar zdravstva Milan Kujundžić obećao je, među ostalim, da će, ako Zagreb bude sjedište te agencije, zaposlenici Agencije imati najbolje moguće zdravstvene usluge.
Naravno, uz druge kriterije, EU je brinula i o uvjetima rada, mogućnostima aktivnosti u slobodno vrijeme i zdravstvenoj skrbi koju domaćini takve agencije mogu ponuditi. No kad je hrvatski ministar to izgovorio, mnogi prisutni, a običaj je da kada se Hrvatska predstavlja većina u publici budu ljudi iz Hrvatske, neki su kimali glavom, drugi se ironično smijali, a treći bili u nedoumici.
Međutim, moguće je da je ministar rekao istinu. Naravno, ne ako bi imali iste zdravstvene usluge kakve imaju građani Hrvatske, iako na razini EU ne smije biti diskriminacije, pa ni prema domaćem stanovništvu u korist gostiju. Vjerojatno nije mislio na to da će zaposlenik agencije, koji će možda raditi na ugovor od godinu dana, na neki specijalistički pregled ili operaciju čekati dvije godine. Ali rekao je istinu ako je mislio da svi zaposlenici institucija EU imaju privatno zdravstveno osiguranje koje pokriva i liječenje u privatnim klinikama. Zdravstveno bi im pokrivalo liječenje ne samo u Zagrebu, da je kojim slučajem dobio mogućnost biti sjedište te agencije, nego i u Sloveniji ili bilo gdje drugdje.
Nema sumnje da Hrvatska ima vrhunske stručnjake. Nema sumnje u sposobnost naših liječnika i bolnica. Oni su među najboljima. No problem je u sustavu koji je bez sumnje među najgorima u EU. To se ne može skrivati ni statističkim podacima niti primjerima uspjeha naših liječnika, stručnjaka ili bolnica. Činjenica je da mnogi građani čekaju, a neki uopće ne dočekaju, mjesecima, neki više godina na operacije, preglede. Mnogi su primorani ići kod privatnika i platiti iz svog džepa, iako su platili doprinose.
Očito je problem u sustavu i on je kroničan, a nije nelegitimno sumnjati da u tome ima i elemenata korupcije. Može se čuti brojne primjere kako neki liječnici tijekom pregleda u javnim bolnicama nude brže i bolje usluge ako odete u njihove privatne klinike. Neki čak plaše pacijente govoreći im da su proteze u javnim bolnicama, umjetni kukovi ili koljena, “pakistanske ili bangladeške proizvodnje”, a u privatnima “originalni njemački”, kao da se radi o dijelovima za stari auto.
Nije pravedno uvijek za takvo stanje kriviti ministre. Ministri su se mijenjali, a stanje se nije popravilo. A za gotovo sve ministre do sada se govorilo da su osobno jako dobri, besprijekorno stručni. No sustav je kronično u problemima, što vide i čemu svjedoče građani. Kao što turisti ne mogu biti krivi ako sezona nije dobra tako ni pacijenti ne mogu biti krivi što je sustav zdravstva tako nefunkcionalan.
Može li nam članstvo u EU pomoći? Možda, ali samo ako to znamo iskoristiti. Istina je da je zasad utjecaj članstva u EU na zdravstvo više negativan nego pozitivan. Tom članstvu se pripisuje i odlazak tisuće medicinskih sestara i liječnika iz Hrvatske. To je veliki udarac jer je Hrvatska u njih ulagala, a zamjene ne može naći brzo. Čak i s povećanjem plaća, što traže sindikati, odlasci se neće moći zaustaviti.
Ali ako su liste čekanja najveći problem našeg zdravstvenog sustava, tu se može iskoristiti članstvo u EU. Zašto HZZO ne bi lakše odobravao odlazak na operacije u druge države EU, i za to pokrivao troškove, ako se u razumnom roku ne mogu liječiti u Hrvatskoj. Uostalom, na to su dužni i prema zakonima EU i Direktivi o prekograničnim zdravstvenim uslugama. Možda bi to povećalo dug HZZO-a, ali bi pomoglo u smanjenju lista čekanja, što bi pružalo više prostora za rasterećenje naših bolnica i liječnika. Uskraćivanje liječenja i operacija pacijentima, pogotovo onima koji kod nas ne mogu uopće dobiti takve usluge, nije nikakva ušteda.
Priča o Melaniji Bacinger koju je donijela kolegica Kristina Turčin prošli tjedan, a čiji je predmet Ustavni sud vratio na razmatranje kako bi joj HZZO pokrio troškove operacije u Njemačkoj koja ju je doslovce vratila u normalan život, može biti dobar poticaj. Ne samo u Hrvatskoj nego i na razini cijele EU, mogućnost liječenja u drugim državama EU na osnovi postojeće regulative nedovoljno je iskorištena, što je u svom izvještaju potvrdio i Europski revizorski sud koji je dao preporuke da se i građane bolje informira o tim mogućnostima.
A praksa je u Hrvatskoj da, kada se obraćate za pomoć nekoj ustanovi, oni vam uglavnom kažu što je nemoguće, ali ne i što je moguće. U Hrvatskoj su se mnoge stvari napravile ne zato što su to tražili građani već zato što je to od nas tražila EU. Ne bismo imali ništa protiv da i sustav zdravstva poboljšamo uz pomoć EU i da poruke da u Hrvatskoj građani EU, kao i domaći, mogu imati najbolje moguće zdravstvene usluge doista budu točne.