Hrvatska je objavila da pokreće proceduru ulaska u eurozonu, Vlada je predstavila proračun za 2018. godinu, u kojemu je vidljivo da se, barem kada je o državni financijama riječ, namjerava držati obećanog, a Ante Ramljak tužio je predsjednika SDP-a Davora Bernardića zbog nesavjesnog podrivanja procesa oporavka Agrokora. Sve tri točke koje su, svaka na svoj način, obilježile tjedan stižu s ugrađenim političkim detonatorom i Vladu Andreja Plenkovića uvode duboko u zonu visokog rizika.
Euro je kolosalan nedovršeni projekt, jednako kao i sama Europska unija. Hrvatska se priključila Uniji u trenutku najžešće ekonomske krize u proteklih pola stoljeća, a time je, iako bez zadanog datuma, prihvatila i obavezu ulaska u eurozonu koja je te 2013. mnogima djelovala kao utopija pred raspadom. Grčka kriza bila je na vrhuncu, mnogi su za to krivili upravo loše ugođen mehanizam eura. U mnogočemu su bili u pravu.
Politički nejedinstvena, a po ekonomskoj snazi ekstremno neujednačena, Europska unija je svjesno krenula u projekt euro prerano, jer da je čekala pravi trenutak vjerojatno se u to ne bi upustila nikada. Grčka je platila cijenu te regulatorne manjkavosti.
Pogrešno bi međutim za grčki krah bilo okriviti europski san o zajedništvu. Poslovično loša financijska politika grčke države, u sprezi s gramzljivošću velikih banaka u Njemačkoj, Britaniji i Francuskoj, bila je na putu prema krahu i prije uvođenja zajedničke valute, euro je samo ubrzao neizbježno.
Hrvatska je skupo platila danak vlastitom neoprezu i neprilagođenosti otvorenom tržištu dugom recesijom u kojoj je završila zbog dva krizna udara. Uz to, zajedno s još nekoliko tranzicijskih država otrpjela je i ugriz švicarskog franka. Kao i u Grčkoj, i tu su banke iskoristile nisko financijsko obrazovanje nacije, ali i njenih lidera. Ništa nije lakše nego upustiti se u igru s valutnim rizikom, kada se ta igra prikaže kao povoljna prilika.
Današnja eurozona značajno je drukčija od pretkrizne. Poučena posljedicama dviju teških, međusobno povezanih kriza, američkog kraha loših hipoteka i grčkog državnog “rasipništva na kredit” koje je zaprijetilo euru, Europa je u svoj monetarni i bankovni sustav ugradila dodatne osigurače. To znači da će naša procedura preuzimanja eura biti teža od svih dosadašnjih i to je za nas dobro.
Kao i u slučaju dugih, iscrpljujuće detaljnih pregovora (a zapravo prilagodbe) uoči ulaska u EU, korist od tog teškog procesa bit će prije svega naša. Točno je da Hrvatska narodna banka, kao čuvar stabilnosti monetarne politike i bankarskog sustava, ni dosad nije bila laka na osiguračima, ali upravljanje državnim financijama učili smo na skupim pogreškama, u mnogočemu ne značajno različitim od onih koje su uništile grčku ekonomiju.
Ulaskom u EU hrvatska je politika izgubila kratkoročni cilj, mamac koji političare tjera na učinkovitost. Dva najavljena koraka, Schengen i euro, određuju ritam Plenkovićevoj Vladi koja, pokaže li se dosljednom, može završiti tehnički dio posla započetog osamostaljenjem 1990. i Hrvatsku do kraja integrirati u EU prije kraja svojeg drugog mandata. Treba, međutim, prvo preživjeti prvi.
U četvrtak predstavljen, proračun za 2018. pokazao je da Plenković, za razliku od Milanovića, pa i Sanadera, a pogotovo prema tržištu slijepog Ivice Račana, razumije važnost posla ministra financija.
S druge strane, Marićev jasan pristup – troši koliko imaš – daleko je od načina rada prijašnjih ministara i njihovih proračuna koji su, ovisno o trenutku i željama tadašnjih premijera, predstavljani kao “krizni” ili “razvojni”. Marićev proračun možemo okarakterizirati kao realan, a to znači da će se mnogi osjetiti prikraćenima.
Marić je, čini se, odlučan u svojoj namjeri da se čvrsto drži politike koja ga neće napraviti omiljenim. Pritisak utega Agrokora, kamo je stigao prekasno da bi mogao utjecati na ispravnost Todorićevih financijskih odluka čak i da mu se za to pružila prilika, pomogao mu je da otvrdne. On zna da politike vlada na kraju uvijek prolaze ili padaju na proračunu.
Todoriću je Marić trebao kao “mladi iskoristivi stručnjak s dobrim poznavanjem načina rada državnog sustava”. Plenković ga treba jer zna da on sam, ma kako se trudio, ne može napraviti održivi proračun. U novom broju Globusa koji izlazi u srijedu prof. Ivo Bićanić objašnjava zašto uvođenje eura zapravo nije monetarno nego fiskalno pitanje. Plenković treba ministra koji će na to pitanje znati odgovoriti.
Građanska tužba Vladinog izvanrednog povjerenika za Agrokor protiv šefa SDP-a Davora Bernardića bizaran je detalj koji dosta toga govori o razini domaće politike. Ramljak tuži Bernardića zbog njegova izravnog utjecaja na tijek oporavka Agrokora, jer krah najveće privatne kompanije u državi koristi kao alat za politički obračun.
Destrukcija protivnika nije novost u političkoj borbi. Nije niti bezobzirnost prema građanima koji na kraju snose posljedice. Oporba međutim nije servis za rušenje, njen posao je gurati rješenja koja smatra boljima od postojećih. To, primjerice, razumije ministrica Blaženka Divjak koju je njena stranka (HNS), iako iz suprotnog političkog tabora, priključila Vladi kako bi progurala reformu obrazovanja koju HDZ sam ne zna ili ne želi provesti. Iskoristili su priliku. To ne razumije Bernardić koji minira svoj put prema vrhu naslijepo.
Hrvatska je u novom izvješću Svjetske banke o poslovnoj klimi u pojedinim državama (Doing Business 2018) potonula osam stepenica. Taj putokaz za globalne investitore dovodi ili odvraća biznis od pojedine države. Hrvatska je ocijenjena loše na točkama dostupnosti kredita, pravne zaštite vjerovnika, naplate potraživanja i cijene stečaja. Rješavanje problema Agrokora, razumni državni troškovi i ispunjavanje uvjeta za euro jedini su put prema vrhu te ljestvice.