O jučerašnjem terorističkom napadu u New Yorku već se mnogo zna, od detalja o napadaču i žrtvama, preko službenih izjava i komentara, do analiza posljedica i načina kako bi situacija mogla biti iskorištena za raznorazne političke ciljeve.
Ono što je manje poznato, a mnoge zanima, jest to kako se grad s ovim činom nosi, kako se ljudi ovdje osjećaju i što govore, kakva je atmosfera, je li se nešto konkretno promijenilo. Odgovor je - ne, nije. Ništa se nije promijenilo. Izuzmemo li ono što proživljavaju ljudi koji su u napadu izgubili svoje najdraže, i traume preživjelih i onih koji su bili prisutni, sve je kao prije. Drugim riječima, izvan osobnih tragedija, život u gradu teče kao da se ništa nije dogodilo.
Još sinoć, samo nekoliko ulica dalje od mjesta napada i samo nekoliko sati kasnije, održana je planirana Halloween parada. Njujorčani su, odmah iza obavijesti da su izvan opasnosti, na svoje FB stranice stavljali slike razdragane djece u kostimima, izdubljenih bundeva, duhovitih maski. Igra kreiranja umjetne strave i užasa neposredno nakon čina prave strave i užasa mnogima se očito nije činila neprimjerena niti neukusna, o njenoj mračnoj ironiji da ni ne govorimo.
Političarima koji su se odmah oglasili poklicima “ništa nam ne mogu”, niječući svaki strah ili potrebu da se bilo što u našim svakodnevnim životima promijeni, to je zasigurno bilo drago. No, pitanje je koliko se pri takvom inzistiranju na normalnosti u vrlo nenormalnim, dramatičnim okolnostima radi o hrabrosti i prkosu, posebno u gradu poput ovog, a koliko su razlozi u nekom drugom dijelu naše individualne i kolektivne psihe.
New York je megalopolis od osam milijuna ljudi, s mrežom gradskog prometa koja dnevno bilježi devet milijuna vožnji. Pet ogromnih općina, više od sto različitih nacionalnosti. Konstantne gužve, jurnjava, buka. Duga putovanja od kuće do posla. Sve veća skupoća, sve veća nejednakost, sve grublji kontrasti. Žene u Chanel cipelama koje zaobilaze prosjake sklupčane na prljavim pločnicima. Raskošni izlozi na Petoj aveniji i dosad najveći broj obitelji i djece u skloništima za beskućnike.
Stres, ta dosadna, umorna riječ, nevidljiva je tetovaža na svim čelima. A strah je teret koji je, povrh svega ovog, naprosto nepodnošljiv. I onda ga se, kao i od većine takvih prijetnji, branimo potiskivanjem, odvraćanjem pozornosti, okretanjem onome što još možemo podnijeti.
Njujorčani imaju listu prioriteta i svjesno ili nesvjesno dobro poznaju granice svog mentalnog i fizičkog kapaciteta. Zato je danas ovdje “stanje redovno”. Nismo junaci, nismo prvoborci, ali moramo na posao, u pretrpanu podzemnu željeznicu, u koju se ne bismo usudili kročiti kada bismo razmišljali o tome koliko je ozbiljna mogućnost (a ozbiljna je, vrlo) da se netko pored nas pozove na svog boga i detonira bombu pod kaputom.
Zato o jučerašnjem danu ne razmišljamo mnogo, a još manje razgovaramo. Promet je minimalno poremećen, dućani rade, djeca su u školama. Možda je nešto više policije na ulicama, ali to se događa s vremena na vrijeme, ništa neobično. Pogledamo tu i tamo vijesti, ali ne komentiramo. Što se tu još ima reći?
Poznati američki esejist E. B. White je krajem 1940-ih napisao esej “Evo New Yorka”. Objavljen prije 20-ak godina kao kratka knjižica: to djelo jedna je od najljepših posveta ovom gradu koju bi svatko tko provede u njemu više od nekoliko dana trebao pročitati. Jedna od jedinstvenih osobina New Yorka koju je White opisao sposobnost je grada da sve “apsorbira”.
Što god da se dogodi, grad to u sebe primi i nastavlja dalje. Tako je bilo, pisao je White, nakon što je više od tisuću ljudi, uglavnom žena i djece, poginulo 1904. godine na putničkom brodu koji je izgorio na Istočnoj rijeci. Sada znamo da je tako bilo i gotovo stoljeće kasnije, nakon napada na Blizance.
Šok je bio ogroman, tragedija epohalna, njene posljedice globalne. Promijenila se paradigma unutar koje je Amerika razumjela sebe, i unutar koje je sebe razumio svijet. (Zapadnocentrični svijet, naravno, i njegovi hegemoni, ali ti nam svima kroje kapu.) Promijenio se tad i New York.
Izvan dijela gdje su Blizanci pali, dan nakon napada sve je utihnulo. Počeo je očaj traženja nestalih, bol se širila zrakom kao novi miris grada. Ali nije nestalo ni struje ni vode, nije bilo nestašica hrane ni lijekova. Nekoliko dana kasnije većina nas je bila na poslu. Ljudi su bili tiši, ljubazniji, no to je trajalo dva-tri tjedna.
Velika većina grada nije bila oštećena, velika većina građana nije nikog izgubila niti je bila uključena u spašavanje i pomoć preživjelima, mnogi nisu niti otišli vidjeti ruševine. Infrastruktura se brzo oporavila. Mjereno onom čuvenom njujorškom minutom, grad se u trenu vratio svom starom ritmu i duhu.
Ako bismo željeli ovaj fenomen opisati manje romantičnim riječima od onih E. B. Whitea, New York je prevelik da bi za ikoga posebno mario. Svi smo dobrodošli i svi smo jednako nevažni. On je grotlo koje sve proguta. I samog sebe će možda jednog dana, i sve nas koji kao vrijedni mravi milimo njegovim ulicama. A dotad ćemo ovakve nesreće zaobilaziti kao ona dama prosjaka i žuriti dalje.