Razmišljate li katkad što je to nacionalna država? Nacionalna država nekako nam je samorazumljiva, svakodnevno o njoj slušamo na televiziji, u kafićima i frizerajima, pa i sami o njoj možda filozofiramo, a da se vjerojatno nismo ozbiljnije upitali što točno mislimo kad kažemo da je veliki blagoslov imati svoju državu, da su Hrvati napokon, što kažu, svoji na svome. Mnogim je zemljacima to razlog za ponos, ali je, pogledate li bolje, već i u ideji loše, glupo i nepošteno.
Država ne bi smjela za Hrvate biti pravednija ili velikodušnija, omogućavati im bolje obrazovanje ili liječenje nego Srbima, Bošnjacima, Talijanima ili Mađarima jer su u državi svi jednako svoji, Hrvati kao i Mađari. Svi građani imaju jednake šanse, takav je naprosto zakon. Poslodavac u tekst natječaja ne može staviti uvjet da uzima isključivo Hrvate jer je to protuustavno.
Prešutno se ipak drži prirodnim i dopuštenim diskriminirati manjine. Nacionalisti vjeruju kako pripadnici većinskog naroda trebaju biti povlašteni, imati veća prava, i ta su prava i povlastice nekako iznad Ustava budući da Ustav ionako imamo samo za šminku, za pokazivanje u Europi. I to je cijeli smisao onoga što zovemo nacionalna država. Da smo svi jednaki, a zapravo nismo. Naši su bolji od tuđih. Nacionalna država je kontradiktorna i pokvarena, ona je tiha podlost, lukavo namigivanje: svoji smo.
Prije četiri i po godine, u srpnju dvije hiljade trinaeste, kroz Biokovo je, dulje od četiri kilometra između Zagvozda u Imotskoj krajini i Baške Vode u Makarskom primorju, probijen tunel Sveti Ilija. Kad sam prvi put prošao njime, bilo je to nešto najbliže čaroliji od svega što sam u životu iskusio. Odrastao sam dvadesetak kilometara dalje, u Donjem Prološcu, i masiv Biokova bilo je prvo što bih ugledao kada bih ujutro izašao na balaturu. Iza tamnozelenih brda u daljini se dizala čeličnoplava gora s bijelom kapicom snijega na vrhu. Golema. Zastrašujuća. Valjalo se dugo, čitav sat, voziti rasklimanim i prašnjavim kolima Autopoduzeća Imotski da biste došli do mora s druge strane Biokova.
Do Ciste Provo, pa pravcem preko Prpuše, kroz Šestanovac i Zadvarje, bezbrojnim okukama po kamenjaru, između borovih gajeva, osjetljivije bi se dijete ili slabokrvna žena najmanje triput izbljuvali u crnu najlonsku vrećicu prije nego bismo izbili na Dubce i blistava plava površina nam se rastvorila pred očima.
Nasuprot ovoj muci, tunel Sveti Ilija je kao san. Kad sam kod Zagvozda prvi put ušao u prolaz kroz planinu, ja sam bio kao junakinja knjige Lewisa Carrolla, Alisa koja je upala u zečju rupu, i da sam s druge strane vidio bijelog zeca u prugastom prsluku s džepnim satom na lančiću, ja mu se ne bih više začudio nego kad sam manje od minute kasnije ugledao Bašku Vodu. Gotovo sam povikao od čuda. Istina, nije to bilo besplatno, ali ni specijalno skupo.
Stavite li na jednu stranu utrošak vremena i goriva za neugodnu vožnju uokolo Biokova, a na drugu kartu za osvijetljeni i široki prolaz ravno kroz planinu, vrijedilo je platiti dvadesetak kuna. Osim toga, lokalno je stanovništvo moglo uzeti mjesečne karte i voziti se na popust. Napokon, ako je Imoćanima već duša pokazivati kako imaju više od drugih i kurče se da će podići spomenik omiljenom Mercedesu, sramotno i smiješno je cicijašiti se za vrijednost kutije cigareta.
Međutim, ljudi su bili neutješni. Godinama su gorko ridali kako ih je njihova država prevarila i napustila. Ne, ne, braćo i prijatelji, nije to bila Hrvatska za koju su oni nesebično ginuli od Vukovara do Konavala. Zahtijevali su pravdu koju su sanjali hiljadu godina. Jednako kao i oni branitelji iz Knina što ih je prije desetak godina ružno zateklo da moraju plaćati struju i vodu, narod je želio živjeti svoj patriotski ideal: sve džaba! Samo što su pametnjakovićima iz Knina struju i vodu na koncu ipak naplatili, a u Svetom Iliji je hadezeovska državna vlast popustila. Od početka dvije hiljade osamnaeste gladna i gologuza sirotinja imotskog kraja počašćena je besplatnim prolazom kroz Biokovo. Ministar prometa Oleg Butković je tako odlučio, premda se drugdje u Hrvatskoj za jednaku ili sličnu uslugu građanima desetljećima uzima novac i oni se zbog toga nikad nisu bunili. Ni padalo im na pamet nije da se pobune.
Ali, kako se moglo očekivati, nije trebalo dugo da se osvijeste. Vijećnici Skupštine Primorsko-goranske županije u srijedu su jednoglasno, bez razlike jesu li na vlasti ili u opoziciji, od centralne vlasti i javnih poduzeća zatražili da se ukine naplata mosta Krk, tunela Učka, autoceste od Rijeke do Zagreba na dijelu od naplatnih kućica na Grobniku do čvora Bosiljevo za stanovnike i tvrtke Gorskog kotara te da se naplatne kućice na Rupi pomaknu prema slovenskoj granici kako bi se lokalno stanovništvo besplatno vozilo prema Rijeci.
Ovo zvuči gotovo kao vic. Ne možete vjerovati da su se negdje i HDZ i SDP složili s jednom mjerom kojom bi se državi uskratili milijuni, ali zaista, zašto ne? Ako se tunelom između Zagvozda i Baške Vode dosjetljivi voze džaba, zar su stanovnici Istre i Kvarnera magarci da plaćaju prolaz kroz Učku?
Tek je jedan razlog da su jedni privilegirani, a drugi deprivilegirani. Stanovnici Imotske krajine se bez nekog osobitog razloga, nekako po navici, u Hrvatskoj smatraju više svojima na svome. Njima je usluga besplatna jer su Hrvati, a Istrani plaćaju zato što su oni, prči ih, Talijani. U takozvanoj nacionalnoj državi nemaju svi jednake šanse, već su jedni bolji od drugih.