TVRDOGLAVE ČINJENICE

Najbolji način prosvjeda protiv skupog goriva? Prestanite ga koristiti!

Zagreb, 150618.
Slavonska avenija.
Gradjanska inicijativa Stop rastu cijena goriva u znak prosvjeda u 17 sati zaustavila promet u Hrvatskoj na deset minuta.
Na fotografiji: zaustavljen promet.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
Marko Todorov / CROPIX

Nejasno je - barem u trenutku pisanja ovog teksta - koliko će doista hrvatskih vozača prihvatiti poziv da na sat vremena zaustave svoje automobile i tako prosvjeduju protiv rastućih cijena motornog goriva. Ipak, kako god taj prosvjed završio, može se pretpostaviti da će njegovi dosezi biti skromni ili nikakvi.

Ministar financija Zdravko Marić već je javno poručio da se o smanjenju famoznih trošarina - zajedno s porezom na dodanu vrijednost čine dvije trećine potrošačke cijene litre goriva - u ovom trenutku ne razmišlja. Logično je i zašto. Na početku smo turističke sezone, kad tradicionalno potrošnja raste, a samim time i državni prihodi, znatnim dijelom iz turističkih džepova. Dakako, logično pitanje koje se nameće jest: ako će državna riznica zbog više cijene nafte i uprihoditi više od planiranog, zašto se nameti proporcionalno ne smanje, pa na taj način olakša udar na kućne budžete potrošača, uz ostvarenje planirane razine proračunskih priljeva. Takvo - “vuk sit, a ovce na broju” - rješenje ipak se neće dogoditi, i to iz dva razloga.

Prvi je vjerojatno taj što su u Ministarstvu financija svjesni elastičnosti potrošnje motornog goriva koja uz više cijene pada, pa ta činjenica dijelom poništava rast prihoda. Drugi - suštinskiji - razlog jest to što su veći prihodi od trošarina za gorivo za Ministarstvo financija pravi blagoslov s obzirom na rast rashoda koji se ove godine dogodio na temelju povećanja socijalnih i sličnih davanja, kao što je, primjerice, učinjeno novim Zakonom o braniteljima. U tom kontekstu, jasno je da se borba za nižu cijenu benzina, kao i niz sličnih prosvjeda, zapravo bavi samo jednom polovicom kompleksne fiskalne jednadžbe. Jer, manje trošarine, više novca za trudnice, božićnice za penzionere, novi medicinski uređaji i bolji kompjutori u školama istovremeno znače lošije ceste, manje plaće u javnom sektoru, više poreze i ruševnije fakultete.

Takav parcijalni diskurs tradicionalan je u hrvatskoj politici, na što je prije nekoliko dana upozorio i ekonomist Željko Lovrinčević primijetivši da interes koji prati najavljeno rezanje poreza nije bio primijećen prilikom povećanja proračunske potrošnje.

S druge strane, u široj javnosti takav je pristup razumljiviji, no s obzirom na novootkrivenu narodnu sklonost odlučivanju putem referendumskog modela direktne demokracije - možda i opasniji. Primjerice, što da su organizatori prosvjeda protiv skupog benzina i dizela - radi se također o formi građanske inicijative - odlučili o tom pitanju organizirati referendum? Prikupiti 400-tinjak tisuća potpisa građana za jeftinije gorivo vjerojatno ne bi bio naročit problem, kao što ne bi bilo teško niti formirati jasno referendumsko pitanje o ukidanju spornih članaka Zakona o trošarinama. Ipak, s obzirom na opisano međudjelovanje proračunskih rashoda i prihoda, valja se zapitati koje bi zapravo bilo pitanje na tom referendumu? I koji je, zapravo, razlog zbog kojeg su neki vozači jučer protestirali zaustavljanjem svojih automobila? Za jeftinije gorivo zbog ukidanja naknade za autoceste ili za skuplje cestarine zbog ukidanja naknade za autoceste?

Odgovor na ovo pitanje zapravo je odgovor na pitanje o uspješnosti četvrt stoljeća hrvatske ekonomske tranzicije. Ali u ovom slučaju odgovor ne treba tražiti u okvirima makroekonomskih statistika, pokazatelja i kompozitnih indeksa, već isključivo u stanju svijesti pojedinca o svojoj poziciji u društvu. Demokratizacija, te razvoj kapitalizma u Hrvatsku je donio porast sloboda - kako političkih, tako i ekonomskih - no diskutabilno je da li je to pratio i odgovarajući porast osobne odgovornosti. Česti argument kontra ovakvih teza jest taj da u Hrvatskoj još uvijek na svim razinama dominiraju razne etatističke relacije koje zapravo sprečavaju građane da u većoj mjeri preuzmu i odgovornost za svoje djelovanje. Ipak, ako je to i točno, to je tek fragment objašnjenja.

Ostatak se ipak mora potražiti u slabom interesu javnih elita za promociju važnosti osobne odgovornosti kao preduvjeta bilo kakve dugoročne i održive društvene promjene. Može li se legitimno zagovarati smanjenje državnih davanja u cijeni benzina a da se jasno ne definira kojeg se segmenta javne potrošnje zauzvrat treba odreći? Kako javno zagovarati smanjenje poreza a istovremeno ne pozivati na uredno plaćanje tih istih poreza? I nije li, u konačnici, najbolji način prosvjeda protiv visokih cijena goriva - umjesto zaustavljanja prometa - bojkotiranje njegova korištenja? Promjena cijena na benzinskim pumpama, metaforički govoreći, počinje u promjenom našim glavama. Problem je što rijetki to vole čuti...

Izdvajamo