LABIRINT POLITIKE

Najgora ideja za izmjene izbornog zakona ipak nije ona Željke Markić

Knin, 050817.
U Kninu je svecano obiljezen Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, te 22. obljetnica VRO Oluja. Nakon budnice kninskim ulicama svecano je podignuta drzavna zastava na kninskoj tvrdjavi. Na fotografiji: Lovro Kuscevic
Foto: Tom Dubravec / CROPIX
Tom Dubravec / CROPIX

Lovro Kuščević

Zvuči čudno, ali još će ispasti da Željka Markić, Zvonimir Troskot i ekipa iz inicijative Narod odlučuje nisu inicijatori najlošijeg prijedloga izborne reforme u Republici Hrvatskoj. Da, ovo mora zvučati čudno kad se uzme u obzir da se radi o referendumu čiji je stvarni smisao zatiranje ravnopravnog statusa manjinskih zastupnika u Hrvatskom saboru, kako bi ih se svelo na političke fikuse koji bi služili kao dekoracija ovdašnjeg parlamentarizma, ali bez prava kakva imaju Hrvati.

Ali dok se javnost i većina stranaka (s izuzetkom Živog zida i Mosta, koji na ovakvim temama pokazuju gdje doista ideološki pripadaju) suprotstavila modelu segregacije zastupnika, tako da smo mogli čuti slične argumente iz HDZ-a i SDP-a, na obzoru je novi, u najmanju ruku podjednako opasan prijedlog izborne reforme. Koji prolazi bez reakcija, iako se radi o stavu Vlade s obzirom na to da je sve najavio Lovro Kuščević, ministar uprave i politički tajnik HDZ-a.

- Dijaspora je nedovoljno zastupljena u Saboru i treba povećati broj njezinih zastupnika - prošli je tjedan najavio Kuščević, onako usput, kao da se radi o uvođenju ljetnog vremena u radu gruntovnica. A, zapravo, riječ je o opasnoj ideji, koja bi, ako uspije, izazvala jako loše posljedice za političku situaciju u Hrvatskoj. Treba naglasiti - ako prođe - jer broj zastupnika koje biraju ljudi hrvatskog podrijetla koji stalno žive u inozemstvu od 2010. je godine čvrsto fiksiran Ustavom Republike Hrvatske. A unutra, u članku 45, izričito piše da oni imaju pravo izabrati tri zastupnika.

Drugim riječima, da bi prošao plan povećanja broja zastupnika iz dijaspore, potrebna je dvotrećinska većina u Saboru. Znači da o zakonima koji uređuju život ljudi u Hrvatskoj, odlučuju birači iz Širokog Brijega, Šuice ili Buenos Airesa, morala bi ruke podići i oporba jer HDZ i desnica ni približno ne raspolažu dovoljnim brojem glasova za promjenu Ustava. Zato će biti zanimljivo gledati kako će se postaviti SDP, GLAS, IDS, HSS i manjine te hoće li ući u mutne dogovore o ovoj sudbinskoj temi.

Ionako u europskim državama jedino još u Portugalu i Italiji njihova dijaspora ima svoje predstavnike u parlamentima. Onda je Tomislav Karamarko, najmaligniji dionik u povijesti novije hrvatske politike, prije dvije godine izišao s prijedlogom da se vrati veći broj zastupnika upravo iz dijaspore.

- Apsurdno je da neke nacionalne manjine s oko 50.000 u Hrvatskoj imaju isto zastupnika kao, rekao bih, gotovo milijunska dijaspora - glasio je njegov uobičajeno brljavi argument, u kojem je građane iz Hrvatske pretpostavio onima koji žive negdje drugdje.

Ispada da je i poslije Karamarka - Karamarko i sada oni koji su ga se odrekli nastavljaju njegovim stopama i u HDZ-u nastoje i da se poveća broj zastupnika dijaspore te da im se omogući dopisno glasanje jer, reći će Kuščević, “smatraju da nisu dovoljno zastupljeni u Saboru s obzirom na njihov broj, a sad im je otežano glasanje u konzularnim uredima”.

Zašto HDZ želi mijenjati Ustav zbog iseljeništva? Još davne 1995. u dijaspori je na popisu bilo 398.839 birača, a glasalo ih je na tim izborima 109.389. Onda se 1999. izborni zakon temeljitije mijenjao, a izbor u dijaspori riješen je tako da inozemstvo dobije onoliko zastupnika koliko ih je proporcionalno izišlo na izbore u inozemstvu u odnosu na glasače izišle na izbore u zemlji. Tako ih je početkom 2000. glasao rekordni broj - 127.046, što je HDZ-u donijelo šest zastupnika u Saboru. Onda je 2003. glasalo u dijaspori njih 70.527, 2007. glasalo je 90.402 birača, pred izbore 2011. godine broj zastupnika koje bira “dijaspora” fiksiran je dogovorom Jadranke Kosor i Zorana Milanovića na ukupno tri, a na izbore u inozemstvu izišlo je 21.114 birača. Zašto tako malo? Jer HDZ-u nije trebalo provesti mobilizaciju Hrvata u BiH kada je poznato da će uvijek osvojiti ta tri mjesta. Tek je 2016. ovo pravilo prekršio izbor Željka Glasnovića, ali i ovaj notorni desničar ionako uvijek glasa za HDZ-ove prijedloge i ne pada mu na pamet rušiti sadašnju vlast.

Iako nesavršen, sporazum Kosor - Milanović predstavlja solidan kompromis kojim nitko nije izgubio; HDZ i desnica dobili su dijasporu, tri zastupnika najčešće ne mogu presudno utjecati na formiranje parlamentarne većine, a ljevica i liberali su pokazali da nisu a priori protiv iseljeništva.

Sada je ovaj kompromis doveden u pitanje. Međutim, još više dovode se u pitanje osnovni demokratski principi. Kao što smo rekli, dijaspora ima mjesto tek u talijanskom i portugalskom parlamentu dok je svagdje drugdje bez mogućnosti da utječe na donošenje odluka u zemljama iz kojih potječe. Milijuni američkih Poljaka, Iraca i Nijemaca nemaju pravo glasati na izborima u Poljskoj, Irskoj i Njemačkoj, kao ni frankofonski Kanađani u Francuskoj ili australski Englezi u Velikoj Britaniji. Pravilo je jednostavno: onaj tko ne živi u nekoj državi, ne plaća poreze, ne kupuje u trgovinama i ne sudjeluje u svakodnevnom životu te zemlje, ne treba odlučivati o sudbini njezinih građana. A već kad sudjeluje, kao u našoj zemlji, to treba biti na simboličnoj razini.

Sada se to želi dovesti u pitanje.

Izdvajamo