Svako malo, a uvijek nakon neke gnjavatorske, od politike ispražnjene stranačke sjednice, krenu nagvaždanja da stvari stoje sve lošije za, dugo se vjerovalo, demokratski izabranoga predsjednika SDP-a Davora Bernardića.
Svaka nova svađa na nekom stranačkom sijelu, iza vrata koja su toliko dobro zatvorena da baš sve izađe u novinama, svaki se taj novi incident pokušava prikazati kao korak bliže Bernardićevu definitivnom političkom kraju, kao tjedan bliže konačnom raspadu stranke, kao pretposljednja bitka do završnog obračuna, kao nezapamćena kriza koja će se sasvim sigurno pretvoriti u pokolj iz kojega onda Bernardić neće izaći u komadu, kao veliko pročišćenje, evo tu, odmah iza ugla.
Međutim, niti je Bernardić kao predsjednik SDP-a u nekom posebno kritičnom trenutku, niti će se sa SDP-om išta značajno dogoditi u sljedećim mjesecima, a vjerojatno i godinama, niti uopće može stajati teza da je, kako se interpretira, “nastupilo potpuno rasulo u toj stranci”.
Naime, rasulo je već bilo i ovo što se sad događa, na svakoj novoj sjednici užeg ili šireg rukovodstva, samo je refleks višegodišnjega gubljenja. Utoliko bi se prije moglo reći da ovo što se upravo odvija nije znak “potpunog rasula” nego, baš naprotiv, bizarno, pokazatelj stabilizacije SDP-a. Doduše, takvog SDP-a koji nema izglede doskora pobijediti na bilo kakvim izborima, no veliko je pitanje je li brza izborna pobjeda uopće bila motiv onih koji su smislili, orkestrirali, organizirali i proveli Bernardićevo postavljanje na čelo SDP-a.
Iako je, dakle, današnji, Bernardićev SDP stranka bez posebnih vrijednosti, ciljeva, ideala, politike i šansi, treba jasno uočiti i tko su to Bernardićevi tobožnji izazivači, koju to alternativu oni donose, koja je njihova pojedinačna i skupna težina unutar stranke, kakvi su im dometi, radni i liderski kapaciteti, kao i to - ima li među svima njima išta zajedničkoga.
Naime, stoji činjenica da na Bernardića svako malo netko podvikne, s puno više otvorenoga gnjeva nego prema bilo kojemu drugome demokratski izabranom lideru SDP-a ili HDZ-a u prošlosti. Da ga se javno omalovažava i obezvređuje više nego bilo kojega političara njegova formalnog ranga. Da on sam daje i te koliko materijala za sve to javno sablažnjavanje. Ali vidi se i to da ti kritički ili kritičarski povici uglavnom polaze i zaustavljaju se na nezadovoljstvu pojedinaca njihovim promijenjenim, oslabljenim pozicijama u stranci. Te njihove istupe ne prati nikakva masovnija akcija iz stranke.
Bernardićeva smjena u praktičnom smislu uopće ne bi trebala biti složena stvar kad bi stranka doista disala onako kako uzdišu neki njeni ugroženi pojedinci: pa dovoljno je da se pet ogranaka dobro organizira i Bernardića u kratko vrijeme više nema na čelu stranke. Međutim, do toga ne dolazi i do toga vrlo vjerojatno neće niti doći.
Davor Bernardić, slabašan kakav jest, dočekat će skupa s opustošenim SDP-om sljedeće parlamentarne izbore, lako moguće u redovnom terminu, i na njima neće napraviti osobit rezultat. To je vrlo izvjesno.
No kakav god Bernardić bio, što god bila njegova stvarna misija, koji god bili njegovi limiti, on nikako ne može biti odgovoran niti je jedini krivac za jezivi sunovrat stranke niti za očekivani fijasko na prvim sljedećim izborima. Teret je podjednako i na većini njegovih današnjih kritičara.
Pa pogledajmo samo primjer Milanke Opačić, najglasnije Bernardićeve oponentice u SDP-u. Uz to što uopće ne bi ni bila na strani kritičara da su je bernardićevci slučajno željeli kvalitetno kadrovski namiriti, postavlja se pitanje političkog sadržaja njenog oponiranja rukovodstvu. S obzirom na to da se radi o najstarijoj SDP-ovoj političarki, u smislu staža u vrhu stranke i raznim tijelima državne vlasti, očekivalo bi se da je možemo u sekundi identificirati s nekim konkretnim postignućima, vrijednostima, poduhvatima.
Bernardićeva je sreća što pored takvih kritičara on djeluje kao gigant: Milanka Opačić može biti manekenka hrvatskoga političkog uhljebništva i kad se ona javi kao najžešća izazivačica, a trenutačno se to događa u SDP-u, svatko tko je na vlasti može biti spokojan.
Naime, ako je Milanka Opačić više od 25 godina parazitirala na račun SDP-a, provodeći u opoziciji značajniji dio tog vremena, zajedno sa svojom strankom, zašto to isto sad ne bi neko vrijeme radio Bernardić sa svojom mlađom ekipom? U čemu je razlika? Što to točno Milanka Opačić i političari poput nje mogu ponuditi kvalitetnije od Bernardića za lagodan boravak SDP-a u oporbi? Ništa.
Mali je broj viđenijih SDP-ovaca koji se poput Opačić uopće uključuju u otvoreni, jalov pokušaj Bernardićeva rušenja. Uz nju, tu su još, svaki iz svojih razloga, manje ili više kvalitetno, Glavašević, Grbin, Ranko Ostojić, Klarin i još poneko. Mudriji šute: Zmajlović, Bauk, Hajdaš Dončić, Obersnel i drugi. Najmudriji i ne dolaze na svađalačke sjednice u vrhu stranke - recimo Rajko Ostojić koji se nije pojavio pet puta zaredom. Kriva je poruka gospođe Opačić da Bernardić od SDP-a radi sektu. Točno je da Bernardić od SDP-a ne radi ništa. A momentalni pokret otpora Bernardiću, e to već podsjeća na sektu.