Ova kolumna moje je osobno viđenje najvećeg znanstveno-medicinskog skandala od izbijanja pandemije Covida-19 i kritika gledanja znanosti kroz ideološku prizmu.
Prije dva tjedna u večernjim satima poslao sam uredniku Magazina hitan e-mail s molbom da iz moje subotnje kolumne izbaci tri sljedeće rečenice:
”Misli li netko da je Trump lud pa izjavljuje kako preventivno pije hidroksiklorokin, lijek protiv malarije? Nekako ipak treba vjerovati kako američki predsjednik dobiva kvalitetne savjete, a i više istraživanja potvrdilo je učinkovitost ‘Trumpova lijeka’ u kombinaciji s nekadašnjim Plivinim hit-antibiotikom, azitromicinom. Tu ne govorimo o skupim ili nedovoljno istraženim lijekovima niske dostupnosti…“
Intervenirao sam u vlastiti tekst jer mi je na zaslonu računala iznenada sijevnulo istraživanje objavljeno u Lancetu, jednom od najuglednijih znanstvenih časopisa u svijetu, koje je na ogromnom broju pacijenata iz više stotina bolnica u svijetu ustvrdilo kako hidroksiklorokin vrlo značajno povećava smrtnost od bolesti Covid-19. Podaci su bili dramatični; insinuirali su kako je bila strašna greška regulatornih tijela brzopleto dopustiti eksperimentalnu primjenu starog i jeftinog lijeka za malariju. Zbunilo me da je jedno veliko istraživanje išlo toliko uvjerljivo protiv prijašnjih manjih, ali inače vrlo dojmljivih istraživanja na temelju kojih je hidroksiklorokin postao relativno široko zastupljen u liječenju Covida-19, pa čak i u prevenciji razvoja bolesti. Prilično lako u tom novom velikom istraživanju moglo se uočiti da je čudno i metodološki nedosljedno. Praktično odmah nakon objave pojedini znanstvenici počeli su na društvenim mrežama upozoravati na to kako šokantno istraživanje treba proći skrutinizaciju zbog niza upitnika u dizajnu i podacima. Nisu svi znanstvenici bili skeptični. Kad sam jednog našeg vodećeg znanstvenika koji radi u inozemstvu pokušao na Facebooku upozoriti na svoje laičke dileme i to da malo prerano slavi “smrt” hidroksiklorokina, dobio sam vrlo eksplicitan odgovor koji je, pojednostavljeno prepričano, glasio kako je hidroksiklorokin novim istraživanjem znanstveno pokopan. Taj odlučni odgovor pratio je niz ciničnih komentara kako bi Trumpu i njegovoj sljedbi trebalo pustiti da piju hidroksiklorokin. Valjda da se potruju. Kao čovjeka koji je više desetaka puta jako kritizirao politiku Donalda Trumpa, jako me ogorčila osviješćena politizacija diskusije o borbi protiv virusa, kao da on nije zajednički neprijatelj čovječanstva koje bi trebalo naći najbolju zajedničku metodu borbe, a ne onakvu kakvu preferiraju američki demokrati, republikanci ili pak kineski komunisti. Mogao sam tek slegnuti ramenima i pomalo se čuditi tako slavodobitnom, pobjedničkom tonu; znanstvenom sljepilu.
Već sam pomalo zaboravio na bombu od istraživanja objavljenom u Lancetu zbog koje sam kratio kolumnu, kad mi je, igrom slučaja, na WhatsApp sletjela poruka prijatelja koji me upozorio da je istraživanje zbog kojeg sam brisao tri rečenice puno više senzacionalno nego što sam mislio. To istraživanje, koje je ostavilo dojam nevjerojatnih informacijskih i analitičkih resursa, zapravo je napravila mala američka kompanija sa šačicom zaposlenika pod imenom Surgisphere, koja u konačnici nije uspjela objasniti kako su prikupili podatke, iz kojih točno bolnica, kao ni metodologiju kojom su došli do zastrašujućeg zaključka. Surgisphere se mogao pohvaliti s jednim znanstvenikom u svojem malom timu, izvjesnim Sapanom Desajiem, ali i piscem znanstvene fikcije te ženskom osobom s kvalifikacijama “modela za odrasle”. Nejasno je što je točno dama radila, ali je postalo očigledno da su razlozi vrhunske upečatljivosti istraživanja protiv hidroksiklorokina negdje u sferi fantazije ili grešaka, a ne ozbiljne znanosti. Kompanija koja je osigurala nevjerojatnu podatkovnu logistiku ukupno je imala šest zaposlenika (smanjeno na tri od prošlog tjedna) te manje od 100 pratitelja na LinkedInu. Web stranica im je WordPress template, inače korišten za web stranicu kriptovalute. Stranica s vikipedijskim informacijama o vodećem i jedinom znanstveniku, Desaiju, izbrisana je nakon pitanja upućenih na adresu tvrtke. Inače, proslavio se u 2008. reklamirajući nosive uređaje proširene stvarnosti koji “će vam omogućiti da postignete što nikad niste mislili da je moguće”.
Ukratko, usporedo su ozbiljni znanstvenici rasturili kredibilitet Surgispherea, iskritizirali njegovu metodologiju te stavili pod ogromni upitnik Desaijeve tvrdnje da su prikupili podatke 15.000 pacijenata iz 1200 bolnica. Hrpa je bizarnosti nađena u istraživanju Surgispherea. Kontaktirane su, primjerice, australske bolnice, koje su porekle bilo kakvo sudjelovanje. Brojni podaci s različitih kontinenata čudno su se poklapali, što je, naravno, nemoguće.
Valja reći da baza podataka Surgispherea nije samo uništavala lijekove. Nekim lijekovima je pomagala. Tako je jedno drugo istraživanje sa 169 bolnica iz 11 zemalja pokazalo da lijekovi za tlak (ACE inhibotori) ne podižu rizik kod Covida-19 iako su prijašnja manja istraživanja pokazala da itekako postoje razlozi za brigu. To “uvjerljivo” istraživanje objavio je drugi vrhunski znanstveni časopis - The New England Journal of Medicine. Baza podataka Surgispherea jako je pomogla i lijeku iveremektinu jer je ustvrdila veliko smanjenje smrtnosti ako se koristi pri Covidu-19. Peruanska vlada odmah ga je stavila u nacionale smjernice.
Pitanje zašto se jedan mali američki Surgisphere specijalizirao za ogromna istraživanja koja pomažu ili odmažu postojećim lijekovima preko Covida-19, ostavit ću namjerno neodgovorenim. Nadam se, naivno, da odgovor nije tako očigledan kako se čini.
Skratit ću: bitne su dvije pouke ovog slučaja.
Prvo, nije uopće bitno to što se tamo neki Gojko Drljača našao u nezgodnoj situaciji pa je u cajtnotu molio da se brišu tri rečenice iz njegove inače ekonomske kolumne. Problem je u tome što su na tobože “uglednu znanost” u najprestižnijim časopisima reagirale i vlade i Svjetska zdravstvena organizacija. Redom su preporučili zaustavljanje kliničkih istraživanja sa starim lijekom s poznatim nuspojavama koji se koristio ne samo za liječenje nego i prevenciju malarije. Sada su, naravno, opet promijenili preporuke, pa je hidroksiklorokin opet “in”. Zastrašujuće je koliko je lako zamutiti znanstvenu bistru vodu čak i kad nemaš naročitu reputaciju.
Druga je pouka puno bitnija: sve dok se javna rasprava o znanosti temelji na osobnim stavovima koji su često u vezi s političkim preferencijama, bit će još teže bistriti ono što se muti namjerno ili slučajno, nije bitno kako. Ne možete ne voljeti neki lijek ako ga promovira Trump, baš kao što je neprihvatljivo što jedan političar preporučuje terapiju. Danas se, zbog toga što tvrdi da Covid-19 nije baš toliko opasan, radove jednog Ioannidisa s lakoćom kvalificira kao “lošu znanost” premda barata dobrim podacima i robusnim matematičkim modelima. A previđa se da je “bezgrešni” i slavni glavni njemački epidemiolog Christian Dorsten pomalo besramno doslovno izbrisao u novoj verziji svoje studije to da su djeca opasni prenositelji koronavirusa. Zbog njegova prijašnjeg istraživanja Njemačka je zatvorila škole, a tog, vrlo značajnog dijela istraživanja - više nema. Nestalo. Baš kao moje tri rečenice iz stare kolumne.
Najgori neprijatelj istine osobne su predrasude. Nitko nije imun na njih. Primjećujem ih i na sebi. Zbog njih su mnogi “heroje” sposobni preko noći pretvoriti u “sumnjive”. Neki od vas su na društvenim mrežama sigurno primijetili da je naša Alemka Markotić istima onima koji su je slavili postala “neuvjerljiva” nakon što je skromno znanstvenički javno priznala kako je strogi lockdown u Hrvatskoj primijenjen jer je nastala panika, jer se nije dovoljno znalo, a to je potpuno logično. Sad kad kaže da novog punog lockdowna više ne može biti, što je također potpuno zdravorazumski, Markotić je za neke otišla na suprotnu stranu “ideologije”, u svijet s kojim se oni ne žele družiti.
Za kraj, dodao bih kako je sredinom ovog tjedna sijevnulo još jedno istraživanje o hidroksiklorokinu. Objavljeno je ponovo u The New England Journal of Medicine, ali se doima malo uvjerljivijim i ozbiljnijim nego ono zbog kojeg sam brisao rečenice. Istraživači Sveučilišta u Minnesoti bavili su se testiranjem prevencije razvijanja bolesti i liječenja Covida-19 umjerenim količinama hidroksiklorokina te su na respektabilnom uzorku pacijenata i po double blind sistemu (ni znanstvenici ni pacijenti ne znaju tko prima placebo) ustvrdili da je hidroksiklorokin nisko učinkovit, ali nije izazivao povišenu smrtnost ni teške nuspojave. U redu, skeptik u meni će reći da pacijentima nisu kao placebo trebali davati vitamine, koji, teoretski, mogu pomoći kod Covida-19, te se stoga trebaju upitati jesu li možda došli do zaključka da su hidroksiklorokin i vitamini podjednako učinkoviti - 12 posto oboljelih nije razvilo bolest nakon izloženosti zarazi kod hidroksiklorokina prema 14 posto s vitaminima. No, to je samo neznanstveni cinik u meni.