Kad je Agrokor posrijedi, bitne su samo tri stvari. Prva je pitanje mogu li nakon sloma Todorićeva imperija preživjeti firme koje su bile dio koncerna, kao i svi oni koji su na njih bili vezani i egzistencijalno ovisni o Agrokoru, ili će na kraju sve otići dođavola, samo s malom odgodom. Na drugo pitanje odgovor ćemo pričekati jedno vrijeme, ali imamo debelih razloga strepiti od toga kakav će biti. A to su posljedice takozvanog Lex Agrokor. Još prilikom donošenja zakona koji državi otvara ulaz u privatne tvrtke - uvođenje izvanredne uprave u tvrtke od sistemskog značaja za Hrvatsku, postavljalo se pitanje preuzima li država time i odgovornost za posrnulu kompaniju. Ne treba zaboraviti da ni dio HDZ-ovaca, i to onih koji nešto znaju o gospodarstvu, nije bio za ovakvu intervenciju države smatrajući je rizičnom za porezne obveznike. Dođe li na kraju balade do toga da se ruske banke, u nemogućnosti namirenja od Todorića, namire iz hrvatskog proračuna, jao si ga svima nama!
I tek je na trećem mjestu pitanje kaznene odgovornosti Ivice Todorića osobno te cijele uprave Agrokora za lažiranje podataka o poslovanju. Premda iz revidiranog izvješća koje nam je predočio izvanredni upravitelj Ante Ramljak djeluje jasno kao dan da su Todorić i cijela vrhuška njegova poslovnog imperija počinili niz kaznenih djela, od prijevara u gospodarskom poslovanju, krivotvorenja isprava, nazakonitog vođenja poslovnih i trgovačkih knjiga, tek treba vidjeti što će od svega toga ostati kad priča jednog dana uđe u pravosudnu flajšmašinu. Prošla su vremena kada smo se nadali i naivno vjerovali da je nastupila era pravde. Sada smo iskusni, i dobro smo svladali lekciju hrvatskog pravosuđa da ono što zdrav razum podrazumijeva, pravna norma i njena tumačenja okrenu naglavačke. Naše pravosuđe, unatoč pretvorbi i privatizaciji iza kojih je ostala spaljena zemlja, ni na što nije dalo odgovor. Nikome, od Kutle pa do Ive Sanadera, nije isporučilo pravovremenu i pravednu presudu. Naprotiv, pravosudni sustav koji se protegnuo sve do Ustavnog suda čak je suspendirao Ustav, odnosno odredbe o nezastarjevanju pretvorbe i privatizacije te ratnog profiterstva.
U ovom času je to čak i manje važno pitanje. Tim prije što Todorić, za razliku od tajkuna poput Miroslava Kutle, nije sijao samo pepeo nego je i nešto stvarao. Modernizirao je PIK Vrbovec, spasio Belje i vratio život u Baranju, Jamnica je dobra firma... a njegovi radnici dobivali su plaće, makar su bile mizerne.
Slika pognute glave Ivice Todorića dok ga u crnoj policijskoj limuzini voze na ispitivanje u prostorije USKOK-a u Gajevoj, i druga koja bi nastala za sedam, osam mjeseci kada bi s najlonskim vrećicama izlazio iz pritvora u Remetincu značile bi vrlo malo, ili ništa, za zdravlje nacije. Jedino što bi nakon Agrokora imalo smisla jest potpuna demontaža sustava na kojem počivao Todorićev imperij. To znači rastaviti, ciglu, po ciglu, sve na čemu je nastao, rastao i opstajao koncern. I ne treba se vraćati u 1976., kada je Ivica Todorić sadio cvijeće. Dovoljno bi bilo početi s 1992. godinom, kada je Agrokor uzeo Jamnicu, pa 1993. Zvijezdu, pa 1994. Ledo i Konzum, a onda nastaviti niz. Demontirati bi trebalo sve političke, pravosudne, sindikalne, bankarske, regulatorne i druge strukture koje su Todoriću držale ljestve dok se uspinjao.
Dakako da od toga neće biti ništa jer bi to bilo ravno lustraciji od koje mnogi imaju razloga strepiti. Preduvjet za pravo i pošteno suočavanje sa slomom Agrokora bio bi politički konsenzus u sklopu kojega bi svaka stranka pošla od sebe i priznala vlastite grijehe. Počevši od HDZ-a koji je najobilatije servisirao Todorića, a gazda im je zauzvrat uhljebe razmještao po imperiju. Preko SDP-a i svih njegovih koalicijskih partnera u vlasti, pa čak i Mosta koji je u kratkom periodu u kojem su okusili vlast participirao u igri prijestolja.
Priča o Agrokoru je priča o političko-gospodarsko-pravosudnom modelu na kojemu počiva Hrvatska. To je model koji treba ukinuti i izgraditi potpuno novi. To bi imalo smisla. A saborsko istražno povjerenstvo koje je SDP uspio isforsirati je igrokaz na razini politikantstva nedostojnog najveće oporbene stranke. Što će istražiti povjerenstvo u kojemu su Gordan Maras, Milijan Brkić, Nikola Grmoja, Ivan Lovrinović i ostali? Otkriti da je ministar financija Zdravko Marić kao bivši zaposlenik Agrokora morao znati da je Todorićev koncern pred kolapsom dok mu je HBOR lani dao kredit? Naravno da je bio svjestan toga!
I naravno da mu je na leđima politička odgovornost! No, hoće li SDP-ovo povjerenstvo ispitati političku odgovornosti Vlade Zorana Milanovića u čijem se mandatu Agrokor zadužio kod Sberbanke, i iz godine u godinu sve više lažirao poslovnu dokumentaciju, prikrivao gubitke i prikazivao dobit, a mirovinski fondovi su se izlagali prema tvrtkama iz koncerna kojima se istodobno stezala Todorićeva omča oko vrata? Kako da ne! U svim političkim strukturama teško je naći one čiji putovi ne vode do Todorića.
Osoba koja sigurno ne nosi nikakav teret Agrokora je premijer Andrej Plenković. Ali tu slobodu Plenković može okačiti mačku o rep jer mu položaj u HDZ-u, pa i Vladi, ovisi o strukturama čije su se niti 25 godina isprepletale s Todorićevima.