VIJESTI IZ LILIPUTA

Nakon Ive Baldasara Splićani od politike više ništa ni ne očekuju

Split, 280317.
41. sjednica Gradskog vijeca Grada Splita, posljednja u ovom sazivu pred predstojece lokalne izbore. Na fotografiji: gradonacelnik Ivo Baldasar.
Foto: Tom Dubravec / CROPIX
Tom Dubravec / CROPIX

Povijest nas uči da su prvi parlament na svijetu stvorili žitelji Islanda koji su od 10. stoljeća uveli praksu sastajanja i debatiranja na thingvelliru ili “saborskoj livadi”. Praksu da parlament raspravlja i glasuje o budžetu uveo je, kažu, britanski premijer sir Robert Walpole u trećem desetljeću 18. stoljeća. Od tada naovamo razna predstavnička tijela - gradska, državna i regionalna, demokratska i nedemokratska - raspravljaju o budžetima. Ti budžeti prolaze ili padaju, a kad padaju, obično pada i izvršna vlast.

Ipak, u toj dugoj povijesti koja seže od islandskih vriština nikad se, vjerujem, nije dogodilo ono što se ovog tjedna dogodilo u Splitu. Povjesničari političkog poretka morali bi se dobro pomučiti da bi našli situaciju u kojoj je proračun jednog razmjerno velikog grada pao tako što za njega nije glasovao - nitko. A upravo se to dogodilo u Splitu ovog tjedna. Splitsko je Gradsko vijeće, naime, u utorak faktički prekinulo vladavinu gradonačelnika Ive Baldasara tako što je s dnevnog reda skinulo njegov proračun za 2017. Ta odluka donesena je u dirljivoj, nestvarnoj slozi. Protiv Ive Baldasara glasovalo je svih trideset nazočnih vijećnika, a za njega - nijedan. Istog dana, na istoj sjednici, Baldasar je pokušao progurati i drugi svoj važni projekt, kontroverzne izmjene generalnog urbanističkog plana. Rezultat je bio jednak. Od trideset vijećnika, gradonačelnika je podržalo njih - nula.

Čovjek pod imenom Ivo Baldasar - ukratko - uspio je u nečemu u čemu nitko nije. On neće u povijest ući ni po infrastrukturnim zahvatima, ni po razvojnim planovima, ni po komunalnoj brižnosti. Ali, po nečemu hoće: postat će prvi i jedini hrvatski načelnik koji je na koncu svog mandata imao u predstavničkom tijelu podršku nula posto.

Parlamentarno giljotiniranje koje su članovi splitskog GV-a odradili ovog tjedna očekivana je i predvidiva rezultanta četverogodišnjeg Baldasarova mandata. Tijekom te četiri godine sad-već-bivši je splitski gradonačelnik uspio omrznuti svima. Građanima se popeo na glavu poticanjem komunalnog nereda i sitnim kokošarskim klijentelizmom. Buntovnim građanima i civilnom društvu popeo se na glavu popuštanjem prostornom grabežu. Gradskim se kvartovima zamjerio time što je na njih nasrnuo pogodujući investitorima. Poduzetnicima se zamjerio time što je neke od njih protežirao na krajnje sumnjiv način. Političke je stranke ozlojedio time što im je otimao vijećnike kafićima i koncesijama. Konzervativnu podršku nikad nije imao jer je mandat počeo kao SDP-ovac, a liberalnu je izgubio svojim isprepletenim i mutnim vezama s raznim braniteljsko-poduzetničkim grupacijama. Svemu tome još se može dodati i njegovo bordižavanje oko onog što se obično zove “ideološke teme” - dakle, HOS-ovi i deseti travnji - koje je za posljedicu imalo da je u Splitu kao jedinom gradu u Hrvatskoj na mjestu ratnog zločina podignut spomenik postrojbi koja ga je počinila. Mandat Ive Baldasara tako se pretvorio u potpuni fijasko, razapet između desetih travanja i privilegiranih parking mjesta, žnjanskih štekata i postrojavanja HOS-a, svađa sa sveučilištem, ali i enormne “ljubavi” sa zatvorenim krugom kafetijera i hotelijera.

U takvim okolnostima Ivo je Baldasar već početkom treće godine mandata postao naprosto toksični agens, kliconoša koji nosi zarazu, a ta se zaraza zove izborni neuspjeh. Od tog trenutka politička dinamika slika nalikovala je dramaturgiji filma “Variola vera” Gorana Markovića. U Markovićevu filmu u beogradskoj bolnici bukne zaraza velikih boginja. Kad oni uokolo shvate što se dogodilo, blindiraju prozore i vrata da se zaraza ne proširi, žrtvujući one koji su ostali unutra, bili okuženi ili zdravi. Negdje od polovice mandata sam Baldasar je postao hodajuća inačica buboničke groznice, a oni koji su željeli spasiti politički život počeli su kroz prozor bježati van. Zoran Milanović pokušao je sanirati epidemiju time što je buldožerom sravnio splitski ogranak i Baldasara izbacio iz stranke, no pritom je zaboravio da je dio ljudi “ostavio unutra”, iza zabravljenih dasaka. Jedna od tih je bila i dogradočelnica Aida Batarelo koja je do kraja odradila mandat i sada to plaća “simptomima zaraze”. Nakon što je njena stranka prije četiri godine osvojila i načelničko mjesto i relativnu većinu, SDP-ova kandidatkinja sada u tom istom gradu trenutno ima podršku 6%. U lepezi poniženja i poraza koje je Socijaldemokratska partija proživjela u zadnjih godinu i pol, tih splitskih 6% možda je i najtužniji. Tih 6% točna su i jasna slika onoga na što je SDP spao, a za tu poraznu dijagnozu Bernardićevi ljudi ne mogu kriviti Milanovića, jer Baldasar nije ni jednog časa bio njegov izbor.

Split je grad koji po tradiciji proždire vlastite gradonačelnike. Otkad postoji direktno biranje, ni jedan splitski gradonačelnik nije u reizboru izborio drugi krug, a posve je izvjesno da će takvu sudbinu imati i Baldasar. U tim okolnostima Split u izborni trimestar ulazi kao potpuni politički misterij, s izborima koji su posve otvoreni i na kojima se postoci podrške hirovito mijenjaju iz tjedna u tjedan. Urušavanje SDP-a trebalo bi naizgled ponajviše koristiti HDZ-u koji je u Splitu kandidirao bivšeg ravnatelja fondacije Meštrović Andru Krstulovića Oparu. Riječ je o čovjeku koji je direktan Plenkovićev izbor i koji, kao i mnogi Plenkovićevi izbori, baš i nema jednodušnu podršku “grassroots” desnice na terenu. Krstulović Opara je u mnogo čemu Plenkovićev klon: prezentira se kroz buržujski kinderštube, komunikacijski je pristojan, tolerantan spram neistomišljenika. I njemu, baš kao i Plenkoviću, najveći je problem uvjeriti svoju temeljnu bazu da je hadezeovac “nazbilj”, a ne “nahvao”, pa je u to ime kampanju počeo tako što je u NU2 udario po Miljenku Smoji. Međutim, splitsko desno glasačko tijelo kudikamo je desnije i od HDZ-a, a pogotovo od Plenkovićeva i Oparina HDZ-a. Povijest splitskih izbora pokazuje kako su splitski desni glasači često s averzijom reagirali na fine i fetive HDZ-ovce. U gradu u kojem je uz stranku i ideologiju bitan izborni faktor klasa i podrijetlo Krstulović Opara lako može biti crvena krpa. Čovjek s “košer” splitskim prezimenom, bivši diplomat koji živi u elitnoj podmarjanskoj zoni, te koji je po mnogo čemu ekstenzija trajno vladajuće lokalne buržoazije, mogao bi splitske desne glasače navesti da učine ono što više puta jesu. Naime, da izaberu nešto “narodskije”. Eto - recimo - Keruma.

I tu dolazimo do vjerojatno najneobičnijeg fenomena splitskih izbora 2017., a to je come back propalog poduzetnika koji je u nekoliko mjeseci od statističke pogreške narastao do vjerojatnog sudionika drugog kruga. Paradoks je da se “Želin” povratak događa upravo u trenutku dok se raspada imperij još jednog trgovačkog mogula - Ivice Todorića - i u trenutku dok fejs i forumi plamte hejterskom ofenzivom protiv čovjeka koji je odveo svoju korporaciju na rub bankrota ostavljajući dugove dobavljačima i bankama. Apsurd je da u toj istoj zemlji val nanovo razbuktale popularnosti doživljava čovjek koji je napravio to isto, no gore. U osam godina, koliko nas dijeli od njegove izborne pobjede iz 2009., Željko Kerum je bankrotirao, izgubio je trgovački lanac i hotel Marjan, ostao je desetinama radnika dužan za plaće, ojadio je desetke i desetke dobavljača koji su ga opskrbljivali robom, u Linićevoj je eri prošao niz predstečajnih nagodbi firmi koje faktički nisu imale zaposlenika, pri čemu su silni ljudi izgubili novac, no ne i Kerum sam. On - doduše - ne stoluje u nekretnini tako preuzetnoj kao Kulmerovi dvori, ali nije podijelio nevolju svojih vjerovnika žrtvujući pokoju od svojih vila i jahti.

Na koncu cijelog tog puta Kerum se opet vraća na mjesto zločina, ovaj put čak i ne krijući da mu je nakana graditi na Marjanu i oploditi vlastite preostale nekretnine. Pritom je Kerum iz 2009. barem u kampanji mogao prodavati uspješnost i isijavati trijumfalizmom. On je danas i doslovno bankroter s vrećom punom dugova i neraspletenih (pred)stečajeva. Zlobnik bi rekao - pravi “uno di noi”.

Nađe li se - međutim - on u drugom krugu s nekim od vjerojatnih protukandidata, stvari bi se lako mogle odvijati po scenariju koji smo jednom već u Splitu patentirali, poslali Trumpu u Ameriku, da bi nam se taj scenarij “od rebatajice” vratio. Na jednoj strani sistemski kandidat, oličenje mainstreama, a na drugoj pseudomarginalac, čovjek za kojeg se baš kao ni za teflon “ništa ne lijepi” i koji uvijek nanovo uspijeva idiote uvjeriti da je “njihov čojk”. To je bio scenarij kojim je Trump pobijedio srednjostrujaške republikance. Nemojte se sasvim iznenaditi bude li se ponovio u Splitu.

Godine 2009. Kerumova je pobjeda u Splitu barem izazvala civilizacijski šok. Taj šok bio je plodotvoran, stvorio je scenu građanskog neposluha i alternativne kulture, pomogao je da grad “izauta” vlastite probleme i da si prestane prodavati lažljive mitove o “cvitu Mediterana”. Kerum, Mucalo i Jeremaz 2009. su barem pobuđivali šok i stid. Osam godina kasnije čak i taj scenarij pobuđuje samo rezignaciju. Najstrašnije je što nakon četiri Baldasarove godine Split u političkom smislu više nema nikakva očekivanja.

Izdvajamo