Kad je Gjuro Gavrilović st. stao pred Sud za zaštitu nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj za Baniju u Petrinji, što ga je ljeta 1945. organizirala Uprava narodnih dobara Okružnog Narodnog odbora, Banija, teško da je mogao pretpostaviti da će ga narodna vlast teretiti za povećanje kapaciteta i inovacije u proizvodnji. Javni tužilac okruga Banija, naime, tvrdio je da je Gavrilovićeva petrinjska tvornica za mesnu preradu sve to postigla tijekom rata, kad je broj Gavrilovićevih uposlenika pao sa 300 na tek 50. No, vremena su bila brutalna, a narodna vlast nezasitna u razvlaštenju mrske buržoazije. U danim okolnostima sreća je bila sačuvati rusu glavu. Gavrilović je "osuđen na doživotni prisilan rad, te trajan gubitak nacionalne časti i konfiskaciju cjelokupne imovine (svih prava u tvornici Gavrilović sinovi d. d. u Petrinji, te ostale pokretne i nepokretne imovine)". No, kad se narodna vlast uvidjela da bi Gavrilović bio korisniji u proizvodnji nego u zatvoru, dopustila je da svoja znanja primijeni prvo u Zaprešiću, zatim u PIK-u Vrbovec, gdje je pokrenuo proizvodnju mesnih konzervi, a potkraj veljače 1949. dopustila mu je "uvjetni otpust" iz Stare Gradiške. Gavrilović st. iskoristio je učinke gnjilog liberalizma te je 1957. skupa sa sinom Gjurom ml. (rođ. 1940.) pobjegao u Austriju. Obojica su se, međutim, vratili u zemlju već 1966., a Gjuro st. je nastavio raditi u svojoj staroj tvornici kao savjetnik sve do 1985., kad se umirovio. Umro je 1992. godine.
Nitko, pa ni Gavrilovići, ne dvoji da je petrinjska industrija, koja je i u komunizmu nosila ime svojih starih vlasnika, bila ponos samoupravnog modela. (U jednom trenutku su je preimenovali u "Banija", ali zbog nekog razloga novo ime - čak ni u komandnoj privredi - nije prodavalo paštetu). Prepustit ćemo kazuistima industrijske demokracije samozadovoljne opise "najljepšeg pogona na svijetu" pod Pajom Manojlovićem i Borislavom Mikelićem te dojmljive statistike o proizvodnji za potrebe američke vojske u Europi i tjednom izvozu 16 tona šunke za američko tržište (neki kažu u trampi za JAT-ove zrakoplove), ali SOUR Gavrilović, koji je 1990. zapošljavao 5800 radnika može se zamisliti samo izvan tržišnog gospodarstva. Naime, nema te tvrtke koja bi u tržišnim uvjetima preživjela politički management (izbor direktora po kriteriju "moralno-političke podobnosti"), orijentaciju prema preživljavanju umjesto profitu i razvoju, niske cijene proizvoda uz visoke cijene proizvodnje, štetne ugovore i visoke devizne dugove. Takvo što je bilo moguće samo u jugoslavenskoj dogovornoj ekonomiji u kojoj je eliminirano centralno planiranje, ali ne i ad hoc državni intervencionizam u obliku privremenih mjera. Onog trenutka kad je Partija izgubila monopol vlasti propala je i dogovorna ekonomija te s njom i veliki sustavi poput SOUR Gavrilovića. Štoviše, u ratnim uvjetima, jedino što je nova vlast mogla učiniti je uspostaviti izvanrednu upravu, zaustaviti daljnje propadanje preko stečajnog postupka i krenuti putem privatizacije.
Odluka o stečajnoj prodaji Gavrilovića nije se mogla provesti na dijelove jer je od sredine rujna 1991. Petrinja bila pod srpskom okupacijom, a relevantni pogoni oštećeni i izvan domašaja hrvatskih vlasti. Sama činjenica da se Gjuro Gavrilović ml. jedini javio na javni tender s ponudom za poduzeće u raspadu, koje je u tom trenutku bilo u gotovo istom stanju kao i ratom poharana starija tvrtka koja je njegovu ocu oduzeta gotovo pola stoljeća ranije, govori u prilog pomalo ludoj smjelosti njegove vizije i vezanosti s nečim većim od puke nostalgije. Teško je to objasniti onima koji ne vjeruju u privatno vlasništvo. Zato i ne iznenađuje što je Gavrilovićeva kupovina Gavrilovića postala jedna od važnijih saga o svim preprekama na putu hrvatskom kapitalizmu.
Ukratko, Gavrilović je ušao u posjed najvećeg dijela svoje nove akvizicije tek nakon Oluje, a tek onda su počeli problemi. Već 1996. krenula je državna tužba za poništenje kupoprodaje, pa onda niz drugih pravnih akcija, kao i javna kampanja s ciljem diskreditiranja Gavrilovića. Premda je bilo pokušaja da se usklade imovinsko-pravni odnosi između države i Gavrilovića (za vrijeme Račanove i Sanaderove Vlade), od 2009. po nalogu DORH-a kreće ubrzana akcija državnog upisivanja na imovinu Gavrilovićevih poduzeća, i to zahvaljujući u prvom redu dokumentaciji koju je država primila od samih Gavrilovića. Štoviše, država se upisala i na nekretnine na koje su se Gavrilovići uspjeli upisati 2004., ali ne i na one dijelove na kojima su bile hipoteke. Pokretanje arbitražnog postupka sa strane Gavrilovića 2012. izazvalo je policijski upad u tvornicu, a potom i niz istražnih radnji za ratno profiterstvo.
Najnovija optužnica USKOK-a s istim sadržajem ukazuju na krajnju predanost birokracije u borbi protiv kapitalizma. Možda će u lucidnom intervalu netko od sivih baštinika dogovorne ekonomije pokušati objasniti kako je moguće da je narodni neprijatelj, koristeći rat i nebudnost administracije, od države jeftino kupio nešto što vrijedi mnogo više, što je dakako kriminal, a u isto vrijeme zapravo kupio samo tvrtke bez imovine, što je valjda glupost. Perfidnost narodnih neprijatelja nema granica, a hrvatska politika prije novih izbora još razmišlja o krajnjoj reformi - kako abolirati utjecaj maligne birokracije primjenom zdravog razuma, te možda najgore neprijateljske zamke.
P.S.: Tjednik Nacional, koji zaprema posebno mjesto u hrvatskom Muzeju medijske degradacije, marljivim radom bivše predsjedničke savjetnice Zrinke Vrabec Mojzeš dosegnuo je dosad nerealizirani nadir. U br. 951 (19. srpnja) Vrabec Mojzeš je pokazala svu raskoš svoje mržnje prema ministru Hasanbegoviću ("te ikone fundamentalističkih ustašofila") imputirajući mu nekulturu i primitivizam riječima koji svjedoče o njenoj nekulturi i primitivizmu. No, sve je dopušteno u ratu te borbi za slobodu (prljavog i klevetničkog) govora kad je riječ o javnim osobama, zar ne? Pitajte samo naše uvažene pravne eksperte. No, je li dopušteno napadati njihovu djecu? Vrabec Mojzeš, naime, piše da bi neki budući ministar kulture morao biti netko "tko zna da nije zgodno u prvom redu gala koncerta na Stradunu razvaliti čeljust žvakaćom, s cijelom obitelji - ženom i djecom, koja također marljivo žvaču. Možda od nervoze ili dosade zbog krajnje nenaviknutosti na takve čudne događaje, na kojima se ne možeš ni pošteno potući, a kamoli vikati ‘za dom spremni!’ ili baciti neku baklju!" Budući da sam bio na gala koncertu Simfonijskog orkestra HRT-a ispred crkve Sv. Vlaha 11. srpnja, kad je argentinski tenor José Cura za vrijeme samog koncerta sa simpatijama komentirao primjereno ponašanje ministrovih sinova, mogu samo zaključiti da je žvakaća te večeri bila u ušima i očima Vrabec Mojzeš.
No, to nije sve. U pokušaju difamacije Hasanbegovića Vrabec Mojzeš pozvala je upomoć dubrovačkoga gradonačelnika Andra Vlahušića. U intervjuu s Vlahušićem u istom broju Nacionala primijetila je da je Hasanbegovićev dolazak u Dubrovnik doživjela "kao vrhunsku provokaciju čovjeka na odlasku". Sâm Vlahušić je pljesak ministru na otvaranju Ljetnih igara protumačio kao dokaz "što u ovom društvu, pa i u Dubrovniku, postoji veliki dio populacije kojem su ustaše važnije od moderne Hrvatske". Dodao je da je riječ o ljudima "koji su uvjereni da su njihovi djedovi i pradjedovi, osobito u Bosni i Hercegovini, željeli da grobovi njihovih predaka budu u zemlji koja će se zvati Hrvatska" te da je "Hasanbegović ekspresija tog dijela ljudi". Zanimljivo. Posebno za Vlahušića - jednog od urednika propagandne brošure Mate Bobana iz kolovoza 1993. s popisom "logora u BiH u kojima su zatočeni Hrvati". Na popisu nema Dretelja ni Rodočkog helidroma, valjda zato što tamo nisu bili zatočeni Hrvati.