O volji hrvatskih biskupa u velikoj mjeri ovisi kakav će biti sastav HDZ-ovih zastupnika u idućem sazivu Sabora. Budu li biskupi dosljedni u najavi da se neće petljati u referendumske inicijative, kako onu Istina o Istanbulskoj tako ni onu Narod odlučuje, Andrej Plenković će biti u prilici ležerno kreirati liste s kojima će HDZ izaći na iduće izbore.
Ne bude li Crkva inicijatorima referenduma pružila logističku podršku, šanse za uspjeh referenduma u startu su male. Za oba referenduma potrebno je prikupiti deset posto potpisa svih birača, što nije lako, posebno ako se štandovi neće postavljati ispred crkvenih vrata, i ako svećenici neće vjernike s oltara upućivati da po završetku mise zastanu kod štanda i ostave autogram.
Sudeći prema izvještajima novinara koji prate Crkvu i dobro poznaju odnose unutar biskupske konferencije, nisu svi biskupi sretni zbog zauzimanja neutralne pozicije, i pitanje je hoće li je se na kraju držati.
Zanimljivo je, međutim, da ni dobri poznavatelji politike Crkve, te odnosa unutar nje ne mogu procijeniti prave motive za uskratu podrške civilnim udrugama koje vode katolički laici. Neki nagađaju da je to zato što su se udruge koje se naslanjaju na Crkvu međusobno podijelile, što su nekoordinirane pa ulijeću jedna drugoj u tajming oko organizacije referenduma.
Drugi misle da su biskupi nakon bure izazvane ratifikacijom Istanbulske konvencije ipak našli zajednički jezik s Andrejem Plenkovićem, da je potpisano primirje, i da se zato ovaj put premijera neće minirati. Treći smatraju da su biskupi svjesni kako bi referendumi mogli otvoriti Pandorinu kutiju, pa bi se nakon referendumskog rušenja Istanbulske konvencije po istom receptu voljom naroda moglo srušiti Vatikanske ugovore.
Četvrti ipak ne vjeruju da će biskupi ostati neutralni i misle da je njihova poruka kako se neće petljati u referendume puštanje magle, a da će nedjelja osvanuti s klupicama pred vratima crkava i aktivistima koji će stiskati pod suncobranima i narodu gurati u ruke papire za potpis podrške referendumima.
A možda nije ništa od toga, nego su pametni ljudi iz crkvenih struktura shvatili da bi uspjeh referenduma “Narod odlučuje” u konačnici mogao proizvesti potpuno suprotan učinak. Valja, naime, imati na umu da od svih referendumskih pitanja (dva su referenduma i tri bloka pitanja), za vladajuće opasan samo jedan - i to onaj koji govori o izmjeni izbornog sustava tako da se uvedu tri preferencijalna glasa i ukine odredba da preferencijalnim glasovima u Sabor ulazi onaj kandidat koji je osvojio najmanje deset posto od ukupnog broja glasova liste.
Ako bi prošla, takva izmjena izbornog zakona, načelno bi se odnosila na sve političke stranke, ali bi najsnažniji efekt polučila na HDZ-ovim listama. Što je i logično jer referendum organiziraju civilne udruge s desnog političkog spektra u čijemu je fokusu HDZ. Njima je HDZ jedina ozbiljna politička opcija za koju se mogu opredijeliti, ali s Plenkovićem na čelu i njegovom orijentacijom prema centru (kaže desnom) ne ispunjava njihova očekivanja.
Željka Markić i njena ekipa ne mogu utjecati na to tko će biti na čelu stranke, ali mogu (ako referendumom promijene izborni zakon) izravno utjecati na to tko će od HDZ-ovaca ući u Sabor. Poanta je omogućiti da od 14 kandidata koje će Plenković ponuditi u svakoj izbornoj jedinici, birači koji slušaju preporuke Željke Markić i slijede poruke odaslane s oltara, preferencijalnim odabirom gurnu u Sabor što više kanidata po svome ukusu, neovisno o tome kako ih je Plenković rangirao na listi.
Kada bi u svakoj izbornoj jedinici na ovaj način uspjeli ugurati barem jednog, i još dvojicu na listi za dijasporu, već bi se u Saboru dobilo dvanaest zastupnika, dvanaest HDZ-ovaca koji bi zastupali klerikalno desne stavove. Taman toliko koliko ih je (minus dva) glasalo protiv usvajanja Istanbulske konvencije.
No, kada bi prošao ovakav referendum, bilo bi realno očekivati da Plenković na njega odgovori i potpuno eliminira s izbornih lista stranačku oporbu. Takav bi mu potez dugoročno mogao ojačati frakcijske borbe u stranci, a u krajnjoj varijanti dovesti do osipanja članstva, što bi za posljedicu imalo potpunu jednoobraznosti i jednoumlje u stranci.
Referendumsko pitanje koje se odnosi na položaj zastupnika nacionalnih manjina, odnosno reduciranje prava manjinskog zastupnika tako da im se uskrati odlučivanje o potvrđivanju Vlade moglo bi dio građana namamiti da podrže referendumsku inicijativu, ali ga Ustavni sud vjerojatno ne bi podržao. Isto vrijedi za referendum oko Istanbulske konvencije.
Valja na kraju reći i to kako su, neovisno o motivima, referendumske inicijative legitimne, a za sadržaj dviju za koje uskoro počinje prikupljanje potpisa odgovorne su najveće političke stranke. HDZ, kao ni SDP, nije se potrudio urediti Zakon o referendumu te utvrditi koja se pitanja njime ne mogu rješavati, a ne bi se smjelo umanjivati ljudska prava. Uostalom, aktualni zastupnici vrijeđaju birače. Svaki prijenos iz Sabora svjedoči o praznoj dvorani, što motivira birače da putem neposredne demokracije traže izravniji odabir ljudi koji će ih zastupati.