Javni pritisak da se nekog ministra izbaci iz Vlade uvijek prati i postupak studioznog odmjeravanja oportuniteta takve jedne pretpostavljene, prizivane političke defenestracije. Analizira se što bi bilo bolje za premijera, Vladu, koaliciju, stranku: da se pokriju po glavama i istrpe još malo negativnog publiciteta ili da presijeku problem radikalnim rješenjem, kao, recimo, u slučaju Martine Dalić. Kupuje se vrijeme, smišljaju se različite racionalizacije, spina se i relativizira, stvar se, ukratko, nastoji izgurati iz javne rasprave, što brže i što bezbolnije.
Često to i uspije. Nije mali broj ministara, pa i u ovoj, Plenkovićevoj Vladi koji je dosad spašen usprkos ožiljcima koji su ostali i unatoč pogreškama koje se stalno vraćaju premijeru na naplatu. Od Murganić do Krstičevića, zaista je predugačka lista članova Vlade za koje je Plenković aktivirao specijalne procedure spašavanja. Uostalom, Plenković pripada u one političare koji teško priznaju i komuniciraju pogreške i krive procjene, pa najviše iz te mane proizlazi njegov uglavnom bezrezervan, zaštitnički odnos čak i prema suradnicima za koje zna ili može pretpostaviti da nisu opravdali ni očekivanja ni povjerenje.
Kad ovako promatramo, mogao bi nas zavarati zaključak da će slično sada biti i s ministricom europskih fondova koja je ozbiljno iritirala javnost prometnim i imovinskim nebulozama, a još više načinom na koji se branila. Premda nimalo zaštitničke reakcije njezinih kolega iz stranke i Vlade sugeriraju da bi ovaj slučaj ipak mogao proći bez spašavanja, dosadašnja iskustva ostavljaju dovoljno temelja za sumnju da bi premijer, iz nekog vlastitog komfora, opet na kraju mogao presjeći u korist ministrice s ozbiljno načetim kredibilitetom.
Međutim, pravi je problem za Žalac u tome što se ni najstudioznijim i najprijateljskijim analizama odnosa štete i koristi od njezina eventualnog odlaska iz Vlade ne može pronaći nijedan stvaran, logičan, održiv argument za njen ostanak. Kod nekih drugih problematičnih ministara prije nje mogao je prevagnuti niz faktora, najviše stupanj njihove ukorijenjenosti u stranačku bazu, no vinkovačka političarka jednostavno nema toliko života.
Ona pada na svakom objektivnom “testu razmjernosti”. Nju se više jednostavno ne isplati spašavati.
Prije svega, ministrica Žalac potpuno je nevažna u unutarstranačkim odnosima, toliko sporedna da njezino insinuiranje “generacijskog jaza” i smišljenih podvala iz stranke ima sva obilježja političke groteske.
Uostalom, ekspresno lansirana političarka nije ni stigla, sve i da je imala želje i kapaciteta, steći vlastitu bazu unutar HDZ-ova kompliciranog i izrazito fragmentiranog korpusa.
Nadalje, Žalac sigurno idealno ne predstavlja tu zamišljenu Plenkovićevu “novu generaciju” ili “novi HDZ”. Štoviše, po svom odnosu prema javnoj funkciji mnogo je bliža starim obrascima od kojih bi se ovaj premijer silno htio distancirati.
S ovom popudbinom nije realno da će Žalac moći “potegnuti” za HDZ ni na europskim izborima, na kojima su ju neki donedavno čak vidjeli i kao kandidatkinju, ali ni na izborima u stranci i državi koji dolaze kasnije.
Ne samo to. Za razliku od brojnih preživjelih ministara ove i prošlih Vlada, Žalac nema jake zaštitnike ni u stranci ni u strukturama koje podržavaju ovu koaliciju. Iako se uvijek naglašava njezina stručnost, teško je vjerovati da je nezamjenjiva u državnim poslovima s fondovima EU. Nju, nadalje, nije potrebno osobito čuvati za neku pretpostavljenu veliku karijeru u europskim institucijama jer, s ovim repovima, to sigurno više nije opcija. Ne može ju se više reklamirati kao političarku čistu od afera i skandala.
Nije više ni na Plenkovićevoj liniji; razišli su se, ako ni na čemu drugome, onda na pitanju “ima-nema podjela u HDZ-a”. Ukazivanjem na navodne ratove u stranci, Žalac je udarila na premijera tamo gdje je najosjetljiviji: upravo dojam o novom skladu i njegovoj apsolutnoj dominaciji u HDZ-u jest ono na čemu Plenković možda i najsustavnije radi.
Na koncu, političke usluge Gabrijele Žalac teško da su potrebne bilo kojoj od alternativnih, natjecateljskih struja u stranci (što će ona doista Brkiću ili Čuljku)? Nije, osim toga, neophodan parnjak nikome ozbiljnom u oporbi (SDP se i dalje oslanja na insuficijentnog Branka Grčića), nije, zapravo, ni vrsna govornica kakva će nedostajati na skupovima ili u predizbornim duelima.
Jednostavno, teško je pronaći argumentaciju za tezu da bi Žalac svejedno u budućnosti mogla pridonijeti boljem rezultatu svoje stranke. U tom smislu valja analizirati i Plenkovićev komentar na novinarska pitanja o sudbini ministrice europskih fondova: “Vjerujem da će HDZ osvojiti najmanje pet mandata na europskim izborima”.
Oproštaj s ministricom Žalac sasvim sigurno bio bi bolji ulog u takav rezultat nego njezino nasilno spašavanje. Odlazak nemarne političarke, čije djelovanje, najblaže rečeno, ostavlja upitnike u pogledu transparentnosti, nipošto ne bi signalizirao slabost, nego baš odlučnost, i ne bi pogoršao, nego čak poboljšao, barem kratkoročno, reputacijski položaj Plenkovićeve Vlade.