POBJEDNICI I GUBITNICI

Ne treba čuditi ako Bandić još jednom uđe u izbor za predsjednika RH, iako mora biti svjestan da je njegova pobjeda praktični nemoguća...

    AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 25.01.2018. u 18:01

Zagreb, 23012018. Garaza gradske uprave.
Konferencija za medije Milana Bandica, Mire Laco, Pavle Kalinica i Rafaela Spajica o zamjenskom vozilu gradonacelnika i negativnim konotacijama. Foto: Srdjan Vrancic / CROPIX
Srđan Vrančić / CROPIX

 

I najmanji potezi Milana Bandića već gotovo 20 godina izazivaju velik interes: što će napraviti, kako će se postaviti, koga će podržati, gdje će se i kada kandidirati, kome će poslati kakvu poruku, kome jamči većinu, a kome bi je mogao uskratiti, s kim je nešto dogovorio, a s kim se upravo sprema...

Zagrebački gradonačelnik i vječiti aspirant na najviše državne funkcije, premijersku i predsjedničku, uz sve optužbe i probleme uspijevao je zadržati status najmoćnijeg i najaktivnijeg hrvatskog političara poslije Franje Tuđmana. Njegovi se istupi razlikuju, on stalno nešto provocira, jezik mu je sve samo ne diplomatski, često dobro pogađa trenutak za reakciju, govori tako da ga razumije mnogo ljudi, brzo misli, izbjegava birokratske fraze i mijenja ih narodskima, njegove se invektive lako citiraju, dugo prenose i još i danas mnogo klikaju.

Za pojedince i poslove koji su se kroz sve te godine vezali uz Bandića mora da je stalna strepnja i neopisiva trauma razmišljati koliko je još u tom njegovu gardu stvarnog samopouzdanja i nadmoći, a koliko se već ispod naziru znakovi većih slabosti, gubitka kontrole i nedostatka prave političke energije.

Bandićeva presica u garaži ispod zagrebačkog poglavarstva ovog utorka navečer nije imala ni simboliku ni atmosferu na kakvu bi se moglo pomisliti ili kakvu bi on i njegovi poklonici priželjkivali: “natrag u garažu” ili “krećemo (još jednom) ispočetka”. Naprotiv, bio je to nelagodan događaj pun neočekivane frustracije. Bandić, koji je sa sebe dosad prilično bešumno, čak superiorno otresao tolike primjedbe, kritike, prigovore, optužbe, uvrede, sada se neproporcionalnim ogorčenjem bacio na jednu u suštini beznačajnu stvar: to što mu je zamjensko vozilo nešto skuplje i nešto luksuznije od onoga u kojemu se inače vozi.

U povodu primjedbe da se možda ne bi trebao voziti u tako skupom automobilu, koja je usporedbi sa svim drugim što mu se predbacuje prava bezazlenost, Bandić je izveo pravi topnički nasrtaj. Taj apsurdan i nenadan izljev prezira prema javnosti, koji o gradonačelniku stvara sliku suprotnu onoj koju je godinama gradio, dogodio se baš na dan kad je splitski gradonačelnik Opara u najtežem životnom trenutku pružio potresno snažan pozitivan kontraprimjer odnosa političara prema građanima. Bandiću su pak iste večeri u nekom nefotogeničnom podrumu teatarski spojili stolove i posjeli za njih nabrušene govornike, zalijepili poviše sliku Tuđmana, Dinamov kalendar i još jedan od reprezentacije, nedostajao je na tom sijelu možda jedino Davor Bernardić da bi stvar izgledala do kraja luzerski i besmisleno.

Što se to dogodilo i kad je točno Bandić, možda i ne primijetivši, prešao tu suptilnu crtu kad se iz spretnog provokatora pretvoriš u preciničnog gnjavatora, to je teško točno odrediti. Ali da se dogodilo, dogodilo se. Jer, predstave koje Bandić danas režira, u usporedbi s onima iz boljih dana, takve su da ih, pretpostavljamo, ni Duško Ljuština ne bi progurao na repertoar kazališta Kerempuh.

No zanimljivo je kod Bandića to što, kako mu su kreativnost smanjuje, tako on ima sve veću potrebu za nastupima. Dok je bio najuspješniji, nije ga bilo toliko koliko ga je danas: u zadnjih mjesec dana imao je konferencija za novinare koliko ih prije ne bi skupio u boljoj godini. Što je najgore, svakoj od ovih zadnjih presica bilo je teško odrediti pravi smisao: od one koja se odnosila na izmišljeni ultimatum Ingre oko Arene i rukometa, preko javljanja o kurikularnoj reformi, informatici i vjeronauku do ovog zadnjeg nastupa o zamjenskim vozilima i državi u banani.

Bandić se iz nekog razloga trga da bude u javnosti i medijima (koje prezire i podcjenjuje), ali za razliku od nekadašnjih vremena, danas očito više nema što značajno reći. Važno mu je samo da je tu, blizu, da je prisutan, da ga se spominje, da ga se ne zaboravi i da ga se i dalje doživljava kao nezaobilaznog arbitra.

No je li on to doista (pored sve saborske matematike) u mjeri u kojoj je bio svih tih godina?

Iz razloga nesigurnosti mogu se od Bandića i u sljedećim mjesecima očekivati najrazličitije egzibicije, daleko više nego predan rad na pravim problemima Zagreba (smeće, ceste, fasade, nezaštićeni pružni prijelazi u centru grada...). Gradonačelnik će, može se očekivati, opet nastojati raznim iskakanjima otvoriti nagađanja o svim mogućim oblicima daljnjeg angažmana i svim smjerovima svojih političkih zakulisnih i javnih akcija.

Ne treba posebno začuditi niti da, u tom kontekstu, Bandić još jednom odluči ući u izravne izbore za hrvatskog predsjednika, ovaj put ne za to da bi ih dobio (mora biti svjestan da je to praktično nemoguće), nego da i od tih izbora, odmažući jednima, a pomažući drugima, izvuče određenu korist.

 

Izdvajamo