PREKID IGRE

NEIZVJESNA UTAKMICA DINAMA I SLOBODE Iz Maksimira se brže dolazi do Markova trga ili Pantovčaka, ako već ne možeš do sudaca s kojima si nekad drugovao

Osijek, 170418. Zupanijski sud.
Nastavak sudjenja Zdravku Mamicu i ostalima za izvlacenje novca iz Dinama. Na fotografiji: Zdravko Mamic i brat Zoran koji je danas takodjer dosao na sud.
Foto: Vlado Kos / CROPIX
Vlado Kos / CROPIX

Zdravko Mamić i brat Zoran

Nogomet dobrih tridesetak godina nije svjedočio sličnom emotivnom i humornom skupu na temu slobode poput ovog neki dan u Maksimiru. Iskusniji umjetnici lopte sjetit će se da su sarajevski nadrealisti sredinom osamdesetih njegovali ‘Kutak za poetski trenutak’ u kojem su gostovali nadareni pjesnici liberalnijeg pogleda na svijet kakav je bio i izvjesni Cvrle Jedanaesterac.

“Sada će nam gost, autor velikog ciklusa poema o slobodi, recitirati svoju pjesmu ‘Sloboda, sloboda, sloboda’”, osebujni domaćin emisije Fudo najavio je točku. Društvo se iz zadimljenog separea preselilo za klavir, gdje je pijanist prebirao po tipkama, dok je Cvrle gudio uzvišenim, svečarskim tonom.

“Sloboda... Cakić, Jeličić, Miličić... Verlašević, Alibegović... Hatunić, Nalić, Mulahasanović... Geca, Hukić i...”. Na tom mjestu uslijedi dramska pauza pa efektan završetak, narodski bi se reklo - šećer za kraj.

“Šećerbegović”, potreseno zaključi pjesnik.

Maksimirski nogometni skup sa Zoranom Mamićem i Mirkom Barišićem u glavnim ulogama nije otišao u smjeru nabrajanja povijesnih Dinamovih momčadi koje su “oslobađale” klub svakojakih prokletstava - od 24 godine bez jugoslavenske titule do 49 godina bez proljeća u Europi - ali je sa skečom nadrealista dijelio istu atmosferu burleske i plemenitu ideju slobode. Ovaj put ne tuzlanske Slobode, niti gundulićevske slobode po sebi, kao odgovora tiraniji i stranom zavojevaču, nego slobode za braću Mamić. Riječ je o elementarnoj ljudskoj slobodi, iz naše svakodnevne perspektive zaista ništa posebno. Riječ je o slobodi da se odmakneš od društva koje ti ne odgovara, da se za vrućih dana tuširaš dvaput dnevno, da se rastežeš u parku ili na haklu s društvom umjesto u krugu dvorišta pod nadzorom čuvara. Riječ je o slobodi da putuješ svijetom i trguješ igračima, kad si već gazda velikog kluba, umjesto da zbijen u šest četvornih metara trampiš čokoladice za cigarete.

Nije se o slobodi prilikom “predstavljanja” Zorana Mamića govorilo eksplicitno, ali je njezin zavodljiv miris i nepobjediv duh cijelo vrijeme druženja lebdio maksimirskom press-dvoranom i naočigled omamljivao okupljene. Kameru ne možete prevariti, opijen snagom slobode Damir Krznar sjedio je nepomično kao sfinga, dok je Tomo Butina netremice zurio u jednu točku na zidu, a opću slobodarsku nirvanu prekinula je tek Božica Barišić začuđeno podignuvši obrvu u trenutku kada je Zoran objasnio da se u klub vraća jer su ga “jako željeli predsjednik Barišić i članovi Izvršnog odbora”.

“Hm, zašto bi moj Mirko odjednom jako želio Zorana? Mislim da ćemo o ovome razgovarati kod kuće”, u sebi je prosvjedovala predsjednikova životna družica popravljajući frizuru i nanoseći novi sloj rumenila. Usput je i mnogima od nas čitala misli: zaista, zašto bi Barišić “jako želio” bilo kojeg Mamića u blizini momčadi nakon što je bez njih u posadi klub prošle sezone ostvario najbolje rezultate u novijoj povijesti i vratio nogometnu euforiju u grad?

Motivi Zorana Mamića su jasni. Iako je svoj povratak opisao kao silazak prosvjetitelja među svjetinu - u arapskom svijetu Mamić junior je osvajao trofeje, Butina je naučio kako osnovati modernu vratarsku akademiju, a Krznar je, čujemo, postao “mozak broj jedan” i “monstrum od inteligencije, rada i discipline” - misao vodilja comebacka jest spašavanje slobode i vlastite kože. Dobro, ima nešto i u nadzoru nad transfernom politikom, ali u prvom redu radi se o tome da naš fantom slobode s nepravomoćnom presudom u jednom procesu i potvrđenom, još težom, drugom optužnicom želi boraviti na svježem zraku. Kako to, kako to, pitate se. Odgovor je - lako. Iz epicentra potresa lakše upravljaš kriznom situacijom. Iz Maksimira se brže i jednostavnije dolazi do Markova trga ili Pantovčaka, ako se već ne možeš probiti do sudaca s kojima si nekad drugovao. Zaogrnut autoritetom kluba ovdje se uvijek možeš prikazivati žrtvom političkog progona, što je klub ovog tjedna upravo učinio odaslavši alarmantna pisma Plenkoviću i Kolindi. Drukčije to zvoni kada na sveto pravilo presumpcije nevinosti upozoriš iz plavog salona, s visoke operativne dužnosti u Dinamu, nego kada isto učiniš Skypeom iz hotelske sobe u Dubaiju.

Kakvi motivi, međutim, vode Mirka Barišića da napokon relaksiranu maksimirsku priču vraća nekoliko godina unazad, prema teškim temama koje truju atmosferu, vode u frakcijske podjele na tribinama i redovito ostavljaju nogomet u drugom planu? Ako vjerujete klupskom povjesničaru Frediju Krameru (knjiga ‘Svi Dinamovi predsjednici’), Mirko Barišić “više podsjeća na nekog filozofa ili državnika nego na vrhunskog uspješnog gospodarstvenika”. Možda se baš u tom grmu krije zec? Je li moguće da je najtrofejniji predsjednik plavih u povijesti kluba toliko zaokupljen krupnim metafizičkim pitanjima da ne zna čitati najjednostavnija financijska izvješća? Ona USKOK-ova, primjerice, u kojima piše da mu u blagajni nedostaje nekih 330 milijuna kuna, što je u zbroju iznos tri Mamićeve optužnice, a ujedno i vrijednost jednog zgodnog novog stadiona za 25 tisuća gledatelja...

83-godišnjak koji je u bogatoj karijeri upravljao velikim kompanijama nije, naravno, financijski nepismen. Barišić je samo odlučio da će prema burnim narednim tjednima, prema potencijalnom izručenju Zdravka Mamića i prema novim sudskim ročištima, koračati vodeći se samurajskim kodeksom, slijedeći pravila poput onog da je hrabrost živjeti kad je ispravno živjeti i umrijeti kad je ispravno umrijeti. Barišić je spreman braniti dugogodišnje najbliže suradnike do posljednjeg časa ili do zadnje offshore obale.

Loša je to vijest za Dinamov svakodnevni život jer znači povratak u zonu turbulentnog leta. Očekujte dramolete na tjednoj bazi. Danas S.O.S. apel premijeru i predsjednici, sutra snimke nadzornih kamera o diverzantskim akcijama huligana. Nije vam dosta paraobavještajne magle, naručene SMS prepiske, Varginih jacuzzija plaćenih Dinamovom karticom? Bez brige, vraćaju se na dnevni jelovnik. Sve skupa začinjeno porukama ljubavi iz Međugorja poput ove posljednje s aluzijom na generala Praljka. Sve skupa je poruka klasnim igračima i njihovim agentima da krenu s evakuacijom prema krajevima s umjerenijom nogometnom klimom. Ne znam kako cijelu situaciju doživljava Nenad Bjelica, ali kao inteligentan trener potkovan iskustvima iz različitih zemalja i klubova čisto sumnjam da se veseli superviziji moćnog sportskog direktora, koji mu s prve presice poručuje da je za klub važna ravnoteža ovlasti između trenera i šefa sportskog sektora. Skicirajući planove za proboj u Ligu prvaka nadao se višku kreativne slobode, a umjesto njih stižu utakmice za slobodu...

Izdvajamo