U subotu navečer opet su se okupile tisuće ljudi u Beogradu, na Trgu Nikole Pašića, pred Narodnom Skupštinom. I opet su, po devetnaesti put vikali isto: “Vrijeme je da Aleksandar Vučić ode s vlasti”. Pa su prošetali gradom, vratili se natrag, još malo vikali, pa se mirno razišli kućama.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić na to gleda sve mirnije i mirnije. Kad bi čak i popustio pritiscima i sazvao izbore, ništa se ne bi promijenilo. Opet bi njegova Srpska napredna stranka (SNS) pobijedila na izborima, a on imenovao premijera. Kojim bi upravljao. Jer, suglasni su čak i one građanke i građani Srbije koji se okupljaju već tjednima - opozicije nema.
Preciznije, ima, ali je toliko slaba i posvađana da joj ne mogu pomoći ni tri televizije koje bi izvještavale samo o radu tih sve brojnijih, a sve manjih stranaka. Toliko su slabi da im se kao lider prosvjeda nametnuo prononsirani fašist Boško Obradović, lider radikalnog pokreta Dveri.
Jedan od ključnih problema prosvjeda je to što ne nude alternativu. Na njima se vide transparenti na kojima piše da je “Kosovo srce Srbije”. Ono Kosovo na kojem Srbija nema nikakvu realnu vlast već dvadeset godina.
Traže da javna televizija prati i njihov rad ne shvaćajući da nije stvar u televiziji, nego u njihovom sadržajnom deficitu. Kad se stvori kritična masa bunta tada ni manipulacija medijima ne može sačuvati bilo koju vlast. Ne bi sačuvala ni Vučića.
I mogu prosvjedovati još tjednima, ništa se neće promijeniti.
Slično je i u Crnoj Gori, gdje opozicija traži da s vlasti siđe Milo Đukanović, nudeći kao opciju povratak u zajednicu sa Srbijom, što je unaprijed osuđeno na propast.
Situacija je ozbiljnija samo u Albaniji, ali ondje je sukob lijevog (sada na vlasti) i desnog (u opoziciji) centra samo nastavak nekadašnjih plemenskih sukoba.
Nema, dakle, prostora za balkansko proljeće.