Francusku već tjednima trese “književni skandal”, koji je prešao granice pa o njemu izvještavaju i New York Times, BBC, Neue Zürcher Zeitung, odnosno relevantni svjetski mediji. Razlog su pedofilske sklonosti jednog pisca. Buru je izazvala nedavno objavljena autobiografska knjiga “Pristanak” Vanesse Springore u kojoj opisuje svoj odnos s četrdesetak godina starijim muškarcem kada je imala samo 14 godina. Sama ta činjenica ne bi izazvala pažnju i knjiga bi vjerojatno skupljala prašinu na policama da se ne radi o piscu Gabrielu Matzneffu. No, budući da je riječ o jednom od najpoznatijih francuskih pisaca, ovjenčanom važnim literarnim nagradama i priznanjima, knjiga je odmah rasprodana.
Naime, Matzneff se i proslavio autobiografskim djelima u kojima opisuje vlastite seksualne odnose s maloljetnim djevojčicama i dječacima. Mnogi su bili mlađi od 15 godina, što je zakonska granica ispod koje je djelo kažnjivo. Pisanje mu nije bilo dovoljno pa se svojim ponašanjem desetljećima javno hvalisao u medijima, pisao kolumne o tome i sl. Primjerice, u čuvenom TV programu “Apostrof” Bernarda Pivota, 1990. voditelj ga je upitao “kako je biti serijski sakupljač mladih curetaka”, na što mu je ovaj autor frivolno odgovorio da voli školarke koje još nisu otvrdnule od razočaranja muškarcima. Na to su se skoro svi prisutni smješkali s odobravanjem. A zašto čovjek i ne bi otvoreno govorio o seksualnim preferencijama prema maloljetnicima kada je upravo na tome izgradio i svoju književnost i svoj imidž javne osobe, nikada ne poričući da je riječ o istinitim događajima? Zanimljiva je činjenica da ga sva ova desetljeća ni u jednom času niti jedna osoba nije javno prozvala zbog pedofilije ili dovela u pitanje iskustvo u temelju njegove književne slave. Dapače, postao je cijenjen i slavan, divili su mu se uglednici i prijateljevao je s moćnicima, primjerice s bivšim predsjednikom Françoisom Mitterrandom. Sam je Pivot u povodu najnovijeg događaja izjavio kako je tada, u osamdesetima, “književnost bila važnija od morala”.
Doslovno do jučer, to jest dok Springora nije objavila svoju knjigu, u Francuskoj se seksualna zloupotreba ove vrste smatrala - skoro pa zavođenjem. Sada se mediji i stručnjaci jako trude objasniti kako je to bilo moguće, liberalizaciju seksa pripisuju atmosferi revolucionarne 1968. i borbi protiv svih autoriteta, vremenu kada je vladao slogan “Zabranjeno je zabranjivati!” Govore o utjecaju lijeve intelektualne elite tog vremena, nabrajaju zagovaratelje seksualnih sloboda od Jean-Paula Sartrea do Michela Foucaulta, Rolanda Barthesa, Simone de Beauvoir, do Le Mondea i Liberationa. Ne treba zaboraviti ni Crkvu čijeg se pritiska također trebalo osloboditi. U tim je okolnostima Matzneff postao vodeći zagovornik legalizacije seksa s djecom. U knjizi eksplicitna naslova “Mlađi od šesnaest”, objavljenoj 1974. i ponovno 2005., on piše: “Spavati s djetetom je sveto iskustvo, krštenje, posvećena avantura”.
Teško da bi to mogao napisati danas jer atmosfera se posljednjih godina promijenila. Doduše, u Francuskoj manje nego u drugim zapadnim zemljama, ali je i tamo pooštren zakon pa se sada seks s mlađima od 15 u određenim okolnostima može smatrati i silovanjem (no ne i automatski kao u većini zemalja). Znak promjene je i ova, zasad jedina njegova žrtva koja je progovorila, isprovocirana činjenicom da pisac i dalje dobiva nagrade, a izdavač objavljuje njegove knjige, posljednju prije samo nekoliko mjeseci - iako o njemu svi sve znaju. Zahvaljujući Springorinoj knjizi, seksualna zloupotreba maloljetnika konačno je postala ozbiljna tema.
Otvorena je istraga o silovanju, no s obzirom na trajanje takvih procesa, a i na njegove godine, teško da će ga sustići kazna. Sustiglo ga je, doduše, povlačenje daljnjeg objavljivanja, kao i uskraćivanje državne stipendije. No, 83-godišnji pisac ni nakon toga ne pokazuje znakove kajanja. Spočitava autorici da je nepravedna i da pretjeruje u opisu “ljepote ljubavi koju smo dijelili, Vanessa i ja”. Matzneffu je književnost uspjela poslužiti kao štit od optužbe za zloupotrebe, tako da nitko niti ne pita što je s istinitošću njegovih priča. Na koncu ispada da se u njegovu slučaju uopće ne radi o “književnom skandalu” jer književnost ostaje u sjeni autora koji je cijelo vrijeme činio zakonske prijestupe koje je sam priznavao i njima se dičio. Ali bilo je to u vrijeme kada je “sitnica” da se nešto stvarno dogodilo prije negoli je opisano predstavljala moralizatorsko malograđansko cjepidlačenje.
Posrijedi je prvenstveno skandal javnog mnijenja koje je toleriralo - ako ne i odobravalo - ponašanje pisca koji je očito bio iznad zakona. Ono najgore što je s ovim slučajem isplivalo na površinu jest licemjerje većine koje je trajalo desetljećima sve dok jedna žena nije viknula “Car je pedofil!” To se danas više ne oprašta nigdje, pa ni u Francuskoj, donedavno raju za pisce upitnog morala.