Matematički, neće biti osobito teško spasiti doktora Kujundžića od bilo čije inicijative da ga se izbaci iz Vlade u kojoj strši toliko koliko se zapravo u nju i uklapa.
Propagandistički, bit će razmjerno jednostavno odabrati one činjenice koje će govoriti u prilog tome da ni ministar ni država nemaju nikakvu odgovornost za smrt mladića nasred ceste u Zaprešiću.
Životno, međutim, svaki sljedeći Kujundžićev dan u Vladi, pogotovo nakon serije njegovih začudnih istupa u slučaju Zaprešić, toliko je nepodnošljiv teret za premijera Plenkovića, prije svega zato što ga neplanirano odvlači prema temi kojom se uopće nije namjeravao ozbiljnije baviti, a to je stanje u hrvatskom zdravstvu i kvaliteta javnozdravstvene ustanove.
Iako je točno da ni Kujundžić ni Plenković nisu tvorci sustava kojim građani očito ne mogu biti zadovoljni, pa im stoga ne treba prebacivati niti svu krivnju, ipak su baš njih dvojica, potpuno dobrovoljno i s velikim karijernim ambicijama, preuzeli voditi upravo to, hrvatsko zdravstvo, a ne, što ja znam, nekakav bolnički kafić ili udrugu europsko-hrvatskog prijateljstva.
Nije dakle više tema ima li doktor Kujundžić dokazivu odgovornost za nečiju smrt, nego što su ministar zdravstva, premijer i Vlada do ovog trenutka učinili za poboljšanje sustava koji je građanima toliko bitan, odnosno što su poduzeli u vezi s onim što treba biti najvažniji posao svake vlade?
Za doktora Kujundžića teško bi se moglo reći da je, za bilo koju vladu, idealan maneken poniznog reformatora koji će se sav staviti u službu građana i za njih do kraja mandata iznijeti težak teret promjena. Ovog političara guslarskog tipa teško će se i uz pomoć čarolije unaprijediti u promotora važnih zdravstvenih reformi, ako su one uopće u planu. Pa pokušajmo samo zamisliti tog liječnika - koji je ucviljenu majku onako narodski nazvao “jadnica”, a smrt na ulici šeretski relativizirao u stilu “C’est la vie” - probajmo ga vizualizirati kako nas mjesecima, argument po argument, strpljivo uvjerava u sve zakonske zahvate koji će donijeti do poboljšanja zdravstvene usluge.
Nezgodno je za premijera što će nadolazeći pokušaj saborske smjene doktora Kujundžića okretati javnu raspravu tamo gdje nema pravih odgovora te što će izloženi ministar, koji će biti prisiljen na javnu obranu, mjesecima biti hodajuća tempirana bomba, s tobolcem punim nepredvidivih, sumanutih izjava, doskočica, invektiva i gadosti koje će se, redom, jedna za drugom, obijati o glavu Plenkoviću i koalicijskoj vladi.
S druge strane, odricanjem od Kujundžića Plenković bi si mogao pomoći više nego da ga sada ide na silu spašavati. Mogao bi to iskoristiti kao sugestiju da nastoji politiku očistiti od svakog oblika samodopadnosti, agresivnosti, distanciranja od građana i bahatosti. Nešto u stilu: OK, kad već ne možemo iskorijeniti korupciju i klijentelizam, možemo barem drskost i političko nasilništvo. Građanima koji su kroz godine toliko smanjili očekivanja od politike, da se više ne mogu skupiti niti u ozbiljniju prosvjednu povorku, i ovo bi za početak bilo dovoljno.
S druge strane, smjenom doktora Kujundžića Plenković bi kupio i nešto vremena jer bi mogao prikazati da će se novi čovjek evo tek sad ozbiljno uhvatiti posla na zdravstvenim reformama, ali, eto, nažalost, vrijeme do kraja mandata je prekratko da bi se tu nešto veliko moglo očekivati.
Kujundžić se zapravo na pladnju nudi Plenkoviću kao idealan žrtveni janjac za početak jeseni, za lakši ulazak u neizvjesno političko razdoblje uoči europskih izbora. Psihološki problem može biti jedino to što je nositelj inicijative Kujundžićeva “impičmenta” upravo Most, platforma na koju premijer gleda kao na najvećeg neprijatelja. U tom smislu istrčavanje Mosta u ovom slučaju moglo bi paradoksalno biti spasonosno za ministra zdravstva.
Zadrži li premijer ovog ministra u Vladi, neće samo pojačati prigovore na račun javnog zdravstva nego i kritike u vezi s karakterom vlasti, a to je ono za što Plenković ima svu odgovornost jer je i predsjednik HDZ-a i tvorac koalicije i predsjednik Vlade. Kujundžizacija politike i javnih službi negativan je dojam koji Plenkoviću nipošto ne odgovara u završnici mandata. Budući da je premijer zdravstvo potisnuo u drugi plan, tako ni bizarnost ovog kadrovskog rješenja nije u toj mjeri dolazila do izražaja.
No sad se Kujundžić silom prilika isturio u prvi plan i tek danas u punoj mjeri izvire pitanje: kako je uopće moguće da najvažniji sustav u državi pripadne nekome s takvom krizom političke pripadnosti, nekome tko je bio toliko fiksiran na bilo koju rukovodeću državnu funkciju, od predsjedničke do ministarske, “daj što daš”, na koncu nekome s toliko ciničnosti u riječi i pogledu? Doktor Kujundžić u politici se prošetao od Pavelića do Pupovca, prvome je obilazio grob, a o drugome mu ovisi hoće li ostati ministar, ali na tom dugom putu nije ostavio traga, ako se ne računaju manje ili više efektne izjave od kojih sadašnji ili budući pacijenti i korisnici zdravstvenog sustava pouzdano neće imati nikakve koristi.
Uostalom, ono što u javnu sferu odašilje doktor Kujundžić, i pritom je zagađuje, sasvim je suprotno svemu što bi premijer htio da se doživljava kao prevladavajuće raspoloženje: Plenković nastoji zvučati striktno, Kujundžić je sav u doskočicama, jedan javno trenira uključivost, drugi si ne može pomoći zatomiti isključivost, premijer bi što je moguće dulje zvučao pomirljivo, ministar bi se svadio u drugoj rečenici, jedan je sklon dijalogu, drugi željan sukoba, jedan birokratski dosadan, drugi narodno-poslovičan, jedan zatomljenih emocija, drugi naprasan i uvredljiv.
Slučaj Kujundžić nije za Vladu kritičan prije svega zato što bi možda postojala direktna politička odgovornost ministra zdravstva za nesreću mladića iz Zaprešića. Provalija koja se otvara između ministra i najšire javnosti ustvari je pitanje karaktera vlasti, a ne pukih činjenica i nalaza. Za Vladu koja pristojnost i oprez u komunikaciji često koristi kao nadomjestak za rezultate, Kujundžić je napravio teško popravljivu štetu.