VIJESTI IZ LILIPUTA

NEŠTO NOVO ZA LIBERALNU LJEVICU Čak više od pojave Dalije Orešković obradovala me jedna inicijativa koja uključuje veliku količinu znanja i ideje

Zagreb, 300119.
Kneza Mislava 14/2.
Dalija Oreskovic, odvjetnica i predsjednica politicke stranke Start.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / Hanza Media

Dalija Orešković

Najbolji đavolji trik, govorio je de Rougemont, je taj da vas uvjeri da vrag ne postoji. A najbolji trik dominantnih stranaka je da vas uvjere da - promjena ne postoji. No, nakon pojave Dalije Orešković i inicijative Možemo! birači se ne mogu žaliti da im se nude samo stare, sažvakane opcije. Ako i ovi izbori donesu visoku apstinenciju, krivi će biti oni koji su ostali doma

Ovih dana HTV je u emisiji “Otvoreno” organizirao predizborno sučeljavanje kandidata uoči izvanrednih izbora u Ličko-senjskoj županiji. U studiju su se našli kandidati i nositelji glavnih lista - jedan do drugog, što sadašnji što bivši hadezeovci, sve desni, desniji i još desniji muževi koji su se u studiju nadmetali tko je od njih veći tuđmanovac.

Sjedio sam tako napola zainteresiran i slušao kako kandidati ponavljaju vazda iste fraze o zaustavljanju odlaska mladih, podršci poduzetništvu i sprezi turizma i poljoprivrede. Bio sam već na rubu toga da ličkim kandidatima presudim pritiskom na daljinski, kad se rasprava najednom usmjerila na nešto što je najednom postalo zanimljivo. Naime, na to tko je koga i zašto - zaposlio.

Trojica kandidata u studiju - aktualni HDZ-ovac i dvojica bivših HDZ-ovaca počeli su se svađati oko zapošljavanja. Spominjali su tko je koga smijenio i odmijenio u nacionalnom parku i lučkoj upravi, tko je kako bio uhljebljen u kapetaniji ili javnom poduzeću, pri čemu u studiju nije dominirao onaj “antiuhljebski” diskurs koji obično vlada u medijima kad su zapošljavanja po srijedi. Nazočni lički moćnici nisu o tome da zapošljavaju stranačke nevjeste i zaove govorili sa stidom.

Naprotiv, u bljesku časovite iskrenosti tu su činjenicu u TV studiju vadili s ponosom, pokušavajući pokazati da baš oni zapošljavaju prave Arvate i autentične hadezeovce, dok “oni”- jelte - zapošljavaju neku neautentičnu stranačku pljevu. U osnovi, rasprava se u studiju svodila na to tko je praviji Hrvat i hadezeovac: moj uhljeb ili tvoj uhljeb.

Usred nečega što je naoko izgledalo kao najdosadniji informativni program u svemiru, najednom je - ukratko - zabljesnuo trenutak istine. Nevjesti iz Šume Striborove u kratkom je hipu usred Togonalova studija zapalucao gujski jezik.

Činjenica da županijski kandidati u ekonomski najpasivnijem dijelu Hrvatske ne skrivaju da zapošljavaju stranačke patuljke, nego se time štoviše na režimskoj TV hvale, uvelike govori o tome kakav se politički pomak dogodio u Hrvatskoj u posljednjih šest ili sedam godina. Još na početku ove dekade, i mediji i dobar dio politike smatrali su skandaloznim to što se za ravnatelje bolnica postavljaju stranački ljudi. U kulturi se podrazumijevalo da ljudi na čelu institucija trebaju biti nestranački stručnjaci, a kad bi se u javnim tvrtkama kadroviralo stranački, to je još bio skandal. U međuvremenu, ta je patologija potpuno normalizirana.

Od Senja i Gospića preko Splita i Zagreba do Slavonije ušli smo u vrli novi svijet gdje je potpuno normalno da se stranački čovjek postavlja za ravnatelja kazališta, šefa kinoteke, direktora Hrvatske turističke zajednice, za ravnateljska pulskog festivala, za savjetnicu u razvojnim agencijama. Razgranati areal stranačkog zapošljavanja širi se sve više i više, poput caulerpe taxifolije osvaja nove ekosisteme, a ova vlada upravo priprema novi zakon koji će to polje igre dodatno proširiti. Prođe li - naime - najopasniji zakon koji je Plenkovićeva vlada dosad inicirala - Kuščevićeva reforma uprave - županije će se zacementirati kao najčvršće, najneprozirnije i najopasnije kloake klijentelizma.

Iza svih tih zapošljavanja - međutim - stoje ljudi. Iza svake rukometne trenerice koja postane šef kinoteke i iza svake teologinje koju se zaposli u park-šumi stoji njezin glas, glas njezine obitelji, njezine/og supružnika/ce, roditelja, bližnjih. Broj ljudi koji su egzistencijalno ovisni o politici koja ih je uhljebila sad već nije nezanemariv u ukupnoj demografiji. On je - ujedno - iz dana u dan reprezentativniji iz barem dva razloga. Prvi je to što ih je svaki dan više. Drugi, jer je nas ostalih svaki dan manje, a manje nas je zato što oni koji iza sebe nemaju barbu ili stranku odlaze u Dublin.

Što je ta demografija zastupljenija u stanovništvu, samim time zastupljenija je i u glasačkom tijelu. A u glasačkom će tijelu pogotovo biti zastupljena ako je broj ljudi koji glasuje - manji.

I to je paradoks koji stalno treba imati na umu kad se govori o hrvatskoj političkoj participaciji. Naime, Hrvati nerado izlaze na izbore. Hrvati ne izlaze na izbore jer im je ovakva samoživa i besadržajna politika dodijala. Istodobno, time što ne izlaze na izbore, Hrvati fantastično idu na ruku upravo takvoj besadržajnoj, samoživoj politici. Jer, stranke koje počivaju na velikom broju klijentističkih podanika neće imati problema s izlaznošću. Te stranke - a govorimo ponajprije o HDZ-u, IDS-u, HNS-u i dijelom SDP-u - mogu samo profitirati od toga da malo ljudi izlazi na izbore. Naime, ako vi nećete glasovati, oni hoće. Hoće zato što imaju za to prokleto čvrste osobne razloge.

Upravo zato, političku apstinenciju treba prestati promatrati kao pasivnu rezultantu društvene krize. Nju treba početi promatrati kao svjesno uzgojeno stanje, nešto što jednom dijelu dominantne politike jako odgovara.

A da bi uzgojila to poželjno stanje političke letargije, dominantna politika mora kreirati ozračje u kojem vam se čini da se ništa ne može promijeniti, pa je zapravo ionako svejedno. To je, podsjećam, ozračje koje je Andreja Plenkovića i dovelo na vlast. Ozračje u kojem je on sam uvukao kandžice HDZ-ova desničarenja stvarajući dojam da nije opasan. Ozračje u kojem je Zoran Milanović šovenskim ispadima o “šaki jada” i “vojnim lekarkama” omrznuo antinacionalističkim glasačima. Ozračje u kojem su se treće protestne opcije, poput Mosta, kompromitirale. U tom ozračju nezainteresiranosti i letargije, pobjeđuju oni kojima je stalo toliko da se do birališta dovuku. Pobjeđuju - nećakinje.

I zato je za vladajuću politiku najbolja moguća situacija - status quo. Za HDZ i HNS najbolje bi bilo da hrvatski politički pejzaž izgleda kao “business as usual”, da se njima nasuprot nalazi havarirani, potrošeni i neuspješni SDP, a da se “treća opcija” svodi na maloumnu bratiju iz Živog zida. I doista: sve donedavno tako je i bilo. No, čini se da više nije.

Nije, za početak zato što se u političkoj diobi karata pojavio Start Dalije Orešković, one-woman stranka bivše povjerenice za sukob interesa. Dalija Orešković je i meni, a vjerujem ne samo meni, još misterij, nitko od nas nije sasvim načistu koji je njezin politički profil, koje su joj operativne vještine i kakav je tim koji je prati. Nitko od nas još ne zna je li ona stvarno - kako je netko ironizirao - “Živi zid za bogate“, ili neki hrvatski ekvivalent slovenskom centrističkom one-hit-wonderu, Miri Ceraru.

No, rani anketni uspjesi Starta ne bi nikom trebali biti iznenađenje, zato što ta politička opcija sa svojom no-nonsense, pseudo-neideološkom i zdravorazumsko-reformskom pozicijom gađa onaj dio glasačke baze koji ionako desetljećima nepostojano luta od jedne do druge liberalno-centrističke opcije. Isti ljudi koji su u povijesti glasali za Gotovca i Budišu, pa za Ivana Grubišića, pa za Pametno, pa za Most u njegovoj ranoj fazi prije klerikalnog “autanja“, sad će glasati za Daliju. Povijest nas je naučila da tih glasova ima dosta, i da to nisu glasovi ni HDZ-a ni SDP-a, nego neartikulirane, ljute i politički nezastupljene liberalne buržoazije koja vazda traži svog predstavnika.

Ali, tu nije samo Start. Čak više od stranke Dalije Orešković, obradovala me pojava platforme Možemo! Proizišle iz liste Zagreb je naš. Možemo! - naime - spaja nekoliko stvari koje u hrvatskoj lijevoj politici nikad nisu bile posložene na jednom mjestu. Grupa ljudi oko Možemo! uključuje, za početak, veliku količinu ideja i znanja. Na tom kupu su ljudi koji doista dovoljno znaju da mogu reformirati politički sistem ili sveučilište ili politiku otpada ili kulturnu politiku. U tom smislu, koncentrirani know-how Možemo! u frapantnom je kontrastu s antiintelektualizmom i antiakademizmom SDP-a, stranke koja već predugo od sebe tjera umne i stručne ljude. S druge strane, Možemo! nije samo foteljaški akademski think-tank, hrpa mudrijaša koji točno znaju kakve bi ideje neki drugi trebali provoditi.

U toj grupi ima ljudi koji su odradili aktivistički staž, odratovali svoje ratove u Varšavskoj, na Muzilu i Srđu, koji su prošli marice i sudove. U tom smislu, imaju “uličnu“ ovjeru koja je dijelom popularnim napravila živozidaše. K tome, Možemo! sad već ima iskustvo pola turnusa u zagrebačkoj Gradskoj skupštini gdje su se - iako zastupnicima malobrojni - pokazali kao jedina ozbiljna opozicija. Na trenutke je, štoviše, bilo upravo dirljivo gledati kako politički veterani s dugim stažom “idu po mišljenje u komitet”, a taj se “komitet“ svodio često na lidera Zagreb je naš, Tomislava Tomaševića. Možemo! je već sad daleko politički ozbiljnije od ičeg što smo imali na dosadašnjoj parlamentarnoj ljevici (pod uvjetom da je parlamentarna ljevica dosad i postojala - što je diskutabilno).

Najbolji đavolji trik, govorio je de Rougemont, je taj da vas uvjeri da vrag ne postoji. A najbolji trik dosad dominantnih stranaka je da vas uvjere da - promjena ne postoji. Taj će im trik bolje uspjeti pod uvjetom da je to istina, i pod uvjetom da se ne nudi ništa novo.

No, ovaj put nije tako. Ovaj put hrvatskim se liberalnim i lijevim glasačima doista nudi nešto novo. Ovaj se put doista ne mogu žaliti da im se nude samo stare, sažvakane opcije. Ako i ovi izbori donesu visoku apstinenciju, ako donesu turobni status quo i nastavak zagušujuće partijske države - za to neće biti krivi Plenković i Vrdoljak. Krivi će biti oni koji su i sad ostali kući. Oni - koji nisu ništa poduzeli.

Izdvajamo