U vrijeme cara Dioklecijana kršćani su se često sretali s mučeničkom smrću. Od tada nam datiraju i prve svetačke legende kojih će tijekom srednjega vijeka biti sve više. Svetac nije samo onaj tko je položio svoj život za Krista, nego je i pohrlio u susret smrti. Nju je priželjkivao i sveti Ante Padovanski kad je iz Portugala krenuo propovijedati Krista na sjever Afrike, no na putu se razbolio pa se silom prilika morao vratiti. Nakon brodoloma iskrcat će se na Siciliji, dugo pješačiti te potom propovijedajući po sjeveru Italije i Francuskoj postati mimo svake svoje ambicije slavan i omiljen.
Mladog propovjednika koji je odlučio otkriti vjeru plemenu Sentinelaca malo što razlikuje od svetaca o čijem životu i smrti svjedoče legende. I on je, svjestan opasnosti, odlučio propovijedati, ma što bilo.
Preživio je prvo iskrcavanje na otok, no drugo je bilo kobno. Sentinelci su mu priuštili mučeničku smrt i zakopali ga u srcu otoka. Pitanje je hoće li i kako obitelj doprijeti do njega. Međutim, koliko god mi je mladića žao, razumijem i Sentinelce, koji na miru žive svoje živote već desecima tisuća godina, loveći životinje i skupljajući plodove, baš poput paleolitskih lovaca prije neolitske revolucije. Generacije pisaca i pjesnika baš će u to davno doba smještati imaginarnu Arkadiju, zlatno doba čovječanstva, kada su ljudi živjeli bez ikakvih briga i problema u netaknutoj prirodi, hraneći se onime što bi im doslovce padalo pred noge sa stabala.
Povijest nas uči da ni u paleolitiku ni u neolitiku život nije bio tako jednostavan, jer naši davni preci uglavnom su se borili da prežive i strahovito ispaštali promjenjive ćudi vremena, no ideja Zlatnog doba živi u kolektivnoj mašti još od Hesioda, preko raznih pastoralnih pisaca poput Teokrita i Vergilija sve do danas.
I sada smo skloni neki lijep i od buke zaštićen vrt prozvati Arkadijom, a tako se zove i knjižara u centru Zagreba. Treba li uopće pitati žive li Sentinelci svoje Zlatno doba ili bi im dobro došla četvrta industrijska revolucija, digitalizacija, robotizacija i sve što grozničavo postaje dijelom naše stvarnosti? Možda sam propaleolitski raspoložena, no ne vidim ništa lošeg u jedenju bobičastog voća i lovu na divlje svinje.
Oni po svoj prilici štuju neku svoju Bijelu božicu koja vlada godišnjim dobima i mjesečevim mijenama, a njoj su namijenjeni i seksom nabijeni rituali na plaži, gdje je zamijećeno više njih kako slobodno opće svi sa svima, bez ikakvih ustručavanja. Sjetimo se tridesetak tisuća godina stare Venere iz Willendorfa što danas prebiva u Beču, čije goleme grudi i nabrekli trbuh svjedoče da je figurica prije svega pozivala na seksualno općenje i razmnožavanje.
Moguće je da i pleme na svojem otoku ima skrivene špilje koje su njihovi preci oslikali svetim likovima životinja, a s kojima šamani i dandanas razgovaraju kad su u transu provociranom konzumacijom izvjesnih biljaka. Ti ljudi rado mašu otrovnim kopljima, a nekad čak i penisima, tvrde oni što ih promatraju sa sigurne udaljenosti ili rijetka nekolicina što se tijekom stoljeća s njima srela. Sentinelce već tisuću godina oprezno studiraju razni istraživači, moreplovci i pustolovi, pa tako i Marco Polo, no svi su se složili da je pleme neprijateljsko prema došljacima i da ga je najbolje pustiti na miru.
I dok dobro znamo koliko je razoran bio susret domorocima dviju Amerika s bijelim čovjekom, ovih trideset i pet tisuća četvornih metara dobro pošumljenih i ugodnih za život se istog bijelog čovjeka, očito iz dobrih razloga, čuva. Misionar je svoje posljednje pismo potpisao sa “Soli Deo gloria”, što znači “Slava samo Bogu”, samo dan prije smrti. U istom je pismu zamolio svoju obitelj i prijatelje da se ni slučajno ne naljute na pleme ako ga ovi ubiju. Htio im je otkriti Krista, a oni su odlučili ostati vjerni Bijeloj božici. I sve se to odvija danas, kad je glavna religija ona koju promoviraju shopping centri i ekrani naših smartphonea. Potpuno anakrona priča koja, ne znam zašto, u meni pobuđuje simpatije i prema onome tko je krenuo u smrt za vjeru i prema onima koji otrovnim strijelama brane svoj otok od svih ljepota današnjice.