Kao i svaki zaposleni građanin jedne relativno uređene države, i ja mrzim poreze. Mrzim kada mi netko uzima to što sam zaradio, još manje volim kad zaključim da netko od mojeg rada živi bolje od mene. Kao i svaki drugi građanin, međutim, znam da je porez cijena koju smo zajedničkom odlukom pristali platiti za sigurnost i komociju života u zajednici. Zato daleko više nego što ne volim porez, zazirem od onih koji ga izbjegavaju platiti, a trebali bi.
Čitam reakcije na poreznu reformu Zdravka Marića i teško mi se oteti depresivnom utisku o zemlji koja je napustila običaj rasprave. Tihi, ali odlučni ministar predložio je opsežan program ozbiljnih zahvata, s namjerom da pokrene ekonomiju i podigne kvalitetu života građana. Prva reakcija javnosti bila je odbijanje, bez navođenja razloga, sljedeća niz uvreda. Tek dva dana kasnije stigla je najava iz Mosta, partnera u vlasti, da će se o takvoj reformi "morati temeljito razgovarati".
Prvi su u raspravu argumentima krenuli vlasnici restorana kojima bi Marićev porezni scenarij podigao stopu PDV-a s današnjih 13 na 25 posto. Gotovo dvostruko. Što to znači Mariću, što jelovniku i hoće li gosti doista pobjeći iz restorana?
Pokušajmo s jednostavnom računicom. Ako netko odluči pojesti veliki sočan odrezak u boljem zagrebačkom restoranu, danas će to platiti između 80 i 100 kuna. Takvom gostu vjerojatno ni ubuduće neće biti problem potrošiti dodatnih deset kuna zbog pojačanog PDV-a, to nije osoba s financijskim poteškoćama. S druge strane, ako je riječ o prosječnom ”radničkom” ručku od tridesetak kuna (26,5 + 13 posto PDV-a), ni dizanje cijene sa 30 na 33 kune vjerojatno neće otjerati gosta.
Ostavljam mogućnost da su vlasnici restorana u pravu, da je radnički ručak već danas 35 a ne 30 kuna (31 + 13 posto PDV-a), da oni nemaju prostora za smanjivanje cijena i da bi se moglo dogoditi da ih gosti, u slučaju da se ručak cijenom približi 40 kuna, uistinu napuste. U tom slučaju podizanje poreza neće pomoći državi jer će ostati i bez PDV-a i bez poreza i doprinosa od plaće zaposlenog kuhara i konobara koji će ostati bez posla, kao i bez poreza na dobit vlasnika koji će zatvoriti restoran. To je loše.
Ne vjerujem, međutim, da je Marićev tim kalkulirao naslijepo. Ok, činjenica je da se u polovici Europske unije PDV na hranu i usluge u restoranima obračunava po nižoj stopi. Tko je u drugoj polovici? Bugarska, Grčka, Njemačka i Estonija, Mađarska, Latvija, Litva, Malta, Rumunjska, gdje su na sniženoj stopi samo hotelske usluge smještaja, Danska gdje za sve vrijedi jedinstvena stopa od 25 posto, Slovačka, koja je tvrda prema svemu osim farmaceutima i proizvođačima medicinske opreme za osobe s posebnim potrebama i knjigama, Češka, koja oslobađa svašta, ali ne i restorane i Velika Britanija, koja, iako je snažna turistička destinacija, ne mari za porezne olakšice ugostiteljima.
Ne treba biti porezni guru da bi se shvatilo da nema jedinstvenog pravila. Zašto onda Marić diže PDV restoranima? Najlakši odgovor je – zato jer mu treba novac izgubljen sniženim stopama poreza na dohodak. No jesmo li uistinu sigurni da će rasprava o poreznoj reformi tako i završiti?
Sjećam se tvrdih pregovora sindikata i izdavača u jednoj od novinskih kuća gdje sam radio. Od više stvari koje su se našle na na stolu zaposlenima je za oko zapela ”odluka” o uvođenju radne subote. Jedinstvena presuda sidnikata bila je: ”To ne može! Ostavite nam subotu ili...”
Ostavili su im subotu, bez duge rasprave. Nisu je ni namjeravali napraviti radnom. Ali smanjili su plaće linearno za deset, pa onda nedugo zatim još za pet posto. Bez posebne napetosti i bez dodatnih pregovora.
Ok, možda Marić nije toliko proziran. I sam je najavio da je riječ o prvoj prezentaciji, namijenjenoj otvaranju rasprave koju treba dovršiti do Božića, želimo li da se promjene osjete na plaćama za siječanj. Što biste vi napravili na njegovom mjestu? Postavili čvrst okvir, gdje znate na kojem mjestu i kako možete popustiti, ili bi odmah zacementirali porezne stope i izložili se potencijalnoj propasti projekta sruše li vam protivnici makar i jednu točku vaše čelične reforme?
Restorani, pa i turistički biznis u cjelini, hrvatski su najmanji problem. Čak i ako izostane dio domaćih gostiju, turisti neće otići iz Hrvatske. Ne zbog PDV-a. Otići će, možda zbog osjećaja prevare i loše usluge. To, međutim više nije u Marićevom djelokrugu.
Svojedobni suradnik tima koji je radio na uvođenju PDV-a u Hrvatsku, analitičar Velimir Šonje upozorio je da je besmisleno igrati se stopama PDV-a, jer to neće donijeti željeni učnak.
U pravu je, kao i kad kaže da bi proračun, ali i ekonomija cijele države imali više koristi od snažnijeg rasterećenja poreza na rad. Dugoročno, takav bi rez kroz pojačanu potrošnju biznisa i građana ubrzao ekonomiju, otvorio mogućnosti zapošljavanja i pokrenuo ciklus realnog, domaćeg rasta koji čekamo već godinama, šlepajući se uz ”povoljne prilike u okruženju” na koje nemamo utjecaj. Pitanje je, međutim, imamo li snage za čekanje dugoročnog učinka.
Jedno je sigurno - ni Marić niti itko drugi ne smije uvesti nijedan novi porez dok sve koji danas izbjegavaju svoje obaveze ne postroji pred državnom blagajnom.