NEVINA U LUDNICI

NIJE VLATKA KRIVA ŠTO NIJE IMALA MATER POPUT MOJE, KOJA ME STALNO PILALA: Prvo škola, onda ljubav! Žena mora imati svoju plaću

HANZA MEDIA

 

 

Moja je mama uvijek imala natapiranu kosu, tipa mini Jovanka, a na to se trošila tona laka. “Žena mora imati svoju plaću, svoje pare u džepu. Da ne bi došla u situaciju da mora muža moliti za uloške”, ponavljala bi mi dok bi pred psihom dodavala malo tamnocrvenog ruža prije nego što će uzeti ključeve svoga kadeta i odvesti se na posao.

Iza nje bi ostajali oblaci trovremenskog tafta. Osim što nisi smio reći da si Hrvat, u tom mraku osamdesetih nije bilo ni poštenog laka za kosu. Mamin taft dolazio je u velikim pakiranjima, nosili su ga na ljeto Nijemci, s paketima kave i deterdženta koje su švercali preko granice u gliserima na prikolicama. Mamini inflacijski dinari tu nisu vrijedili, to je plaćao otac devizama.

I tako jednog dana, lud svit, roditelji mi se odluče razvesti, i sad otac tuži mamu da mu vrati, s kamatama, sve novce koje je on dao za njezin taft. Pokušavam zamisliti tog advokata koji ocu daje za pravo - i umirem od smijeha. Nemoguće! Doduše, na šibenskom sudu sve je moguće...kao i na Županijskom sudu u Zagrebu.

Moji roditelji su zdravo i dobro, sretan im Božić, tata joj i dalje kupuje taft, ali u Konzumu. Županijski sud u Zagrebu ovih je dana presudio da jedna žena ima vratiti pare koje joj je tip dao dok su bili u braku. Plus kamate. Stvar je prenesena u medijima uglavnom ravnodušno, s ponešto zlobe. Jer nije riječ o mojoj i vašoj mami ili sestri, nego o Vlatki Pokos.

Je li vama to zbilja normalno?

Vlatka Pokos mora platiti 306.190 kuna (plus kamate) koje je na osnovi punomoći od listopada 2005. do listopada 2006. digla s tekućeg računa Lea Radeljaka, sina svog tadašnjeg supruga. Sve je tu jasno ko suza, nije to Haag: presuda s obrazloženjem ima 9 stranica, od čega na pet stranica ide ispis transakcija s kartice.

Šta dakle piše?

Da je Vlatka Pokos imala punomoć. Da je podigla s tekućeg računa 8660 kuna u listopadu 2005., a onda 22.310 u studenome. Karticu je imala kod RBA, ne znam kakav je njihov običaj, no svakako izvod šalju jednom mjesečno. Kome šalju? Pa vlasniku računa valjda. Možda je čovjek nemaran, pa dopise iz banke baca u smeće? Ne vjerujem, takav bi davno skončao pod ovrhama. Dakle, Vlatka Pokos je imala punomoć na karticu, te je istu koristila. Uz znanje i blagoslov Lea Radeljaka, preko kojeg je otac vodio biznis (sve je glasilo na Lea, Josipovog sina, a vi se mislite zašto). Dok je brak šljakao, očito baš nikome nije smetalo što ona troši. To se lijepo vidi na popisu. Nema tu sinkopa poznatih mi s vlastitih izvoda: nakon par računa za cipele ili avionske karte do Berlina, slijede dva-tri jadna mjeseca s izlistima Ubera, Dione i Konzuma od 30 do 70 kuna.

Ne, ovdje se potrošnja stabilno nastavlja, pa je u prosincu, kad svi troše više, i Vlatka stukla 26.000 kuna. Nemojte se sad zgražavati nad iznosom, nije to važno. Važno je ovo: da je Radeljak mislio da troši previše, uzeo bi joj karticu. A nije.

U ovoj presudi nema nikakvih začkoljica. Imala je punomoć, točka. Prvostupanjski sud dao je za pravo Vlatki. No u drugoj, pravomoćnoj presudi tri sutkinje su povjerovale Radeljacima da su imali usmeni dogovor s Vlatkom da može podići novac samo u slučaju nužde. Ali žene drage, kako ste odlučile da povjerujete na riječ muškarcu koji je to da mu je supruga potrošila silne tisuće kuna shvatio tek kad ju je istjerao iz kuće?

Nije Vlatka kriva što nije imala mater poput moje, koja bi je pilala “prvo škola, onda ljubav”, “svoj kruh u ruke, pa onda izlasci”. Ili je nije slušala. Je, njen je slučaj jako poučan, svaka cura sada zna da se više isplati završiti školu i raditi, nego bogato se udati. Ali Vlatka Pokos nije samo simbol, ona je živa, stvarna žena. Onaj joj je obećao da će je uništiti, i to uspijeva, uz pomoć suda. To je naša sramota, ne bismo smjeli ostati ravnodušni na to cipelarenje. Samo zamislite da je na njenom mjestu vaša mater, ili sestra. I da je ex muž tuži da je 2008. bez njegove dozvole kupila cipele za 400 kuna. I da to sad mora vratiti, plus kamate, a sutkinjama ne pada napamet da izračunaju koliko bi njega koštalo to što je ona kuhala ili brinula se o djetetu. Zbilja mislite da je to normalno?

 

Izdvajamo