SUMNJIVO LICE

Nikome živom danas nije jasno zašto se spalio Jan Palach

Jan Palach

Da se nekom greškom Palach spalio u današnjem Pragu, Rimu ili Zagrebu, buneći se protiv izvora laži o svijetu u kojem živi, u najboljem bi ga slučaju proglasili - luđakom

Da mi vjera dopušta ga gledam programe HTV-a, provjerio bih, ovako ne znam, pa biste mi vi mogli reći je li u subotu, 19. siječnja 2019. u TV kalendaru objavljeno da se tog dana navršilo pedeset godina od smrti praškog studenta Jana Palacha. Ili subotom, možda, više nema TV kalendara? Nije važno, samo me je zanimalo kako u aktualnoj desnoj, aliberalnoj i klerikalnoj projekciji svijeta stoje stvari s tim nesretnim mladićem, koji se živ spalio 16. siječnja 1969, i tri se naredna dana, kako bi se to lijepo reklo jezikom vjere, rastajao s dušom.

Što bi u tom radikalno izmijenjenom viđenju, koje ne nalazi ništa zajedničko ni s argumentima sovjetskih okupatora, ni s argumentima onih koji su se borili protiv sovjetske okupacije Čehoslovačke, mogao značiti Palachov čin? Eto, zato me zanima je li o tome bilo riječi u TV kalendaru, a ako jest, na koju je stranu vukla povijesna interpretacija. Objektivna, to znam, nikako nije mogla biti, jer takva bi sa stanovišta proklamiranih hrvatskih istina bila ili posve skandalozna ili HTV-ovom gledateljstvu savršeno nerazumljiva.

Koliko je Jan Palach daleko od nas današnjih potvrđuje i hrvatska Wikipedia - to nepresušno vrelo izvorno našeg idiotluka, koje bi, možda, već trebalo kandidirati za Unescovu skrb, kao hrvatski prilog nematerijalnoj kulturnoj baštini svijeta - koja Palacha opisuje kao “češkog domoljuba”. Kako su hrvatska i srpska glupost dvije bratske gluposti, na srpskoj se Wikipediji, bratskom ćirilicom, Palach prometnuo u “češkog rodoljuba”, da bismo ga tek na trećoj, talijanskoj Wikipediji našli onakvim kakav je, možda, bio: “un patriota cecoslovacco”.

Nije se on spalio zato što su trupe Sovjetske armije i nepotpunih združenih snaga Varšavskog pakta okupirale njegovu užu domovinu Češku, niti imamo ikakvih svjedočanstava da je ikada razmišljao o svome češtvu ili o sebi kao o Čehu, premda je nesumnjivo bio Čeh, nego je pokazao svoj revolt prema tome što je okupirana njegova šira domovina Čehoslovačka.

Je li to bio patriotski (domoljubni, rodoljubni…) čin? Danas bismo, iz prevlađujućih perspektiva današnjice, mogli biti vrlo, vrlo oprezni, budući da Jan Palach nije imao na umu teritorijalni suverenitet, nego osobnu slobodu, te zbir svih sloboda koje su narušene okupacijom. Njega i njegov naraštaj zanimale su sloboda javne riječi, sloboda umjetničkog stvaranja, sloboda okupljanja. Ne samo da ništa od svega toga ne ulazi u danas prihvaćeni pojam patriotizma, nego mu se umnogome i suprotstavlja.

Miloš Zeman, populistički češki predsjednik i nesumnjivi patriot u današnjem smislu riječi, ne samo da ne daje ni pet para za ideale u ime kojih se Palach spalio, nego budućnost vidi u češkom distanciranju od Europske Unije i približavanju Kini i Rusiji. U ovom slučaju nipošto ne bi bilo pretjerano reći da su Zemanovom vrijednosnom sustavu i političkom nazoru bliži sovjetski okupatori iz kolovoza 1968, nego Jan Palach.

Na dan kada se spaljivao Jan Palach bio je četvrtak. Bilo je dvadeset do tri, vrijeme popodnevne špice, kada je stigao na Vaclavske namesti, u samo srce grada, polio se zapaljivom tekućinom i zapalio. Odmah je prebačen u bolnicu, gdje je na magnetofonskoj vrpci snimljen kratak razgovor s njim. Kao razloge svoga čina naveo je pasivnost građana u situaciji sovjetske okupacije. Tražio je da se prekine rasparčavanje okupacijskog glasila, pozivao je na opći štrajk… Govorio je ono što su tih živih šezdesetih godina dvadesetog stoljeća govorili pobunjenici s obje strane željezne zavjese, ali i u onim udaljenim i zabačenim krajevima svijeta gdje nikakvih zavjesa nije ni bilo. Pitanja slobode i istine bila su u to vrijeme važna. Vjerujući u njihovu važnost Palach je postupio onako kako je postupio.

Ali tek je splet povoljnih okolnosti dao smisao njegovu činu. Ne samo da se ubio na vrlo prometnom i javnom mjestu, tako da se to nikako nije moglo sakriti, nego je to učinio u vrijeme kada su odnosi između Istoka i Zapada bili na najnižoj mogućoj razini. Pa osim što su se zapadne novine raspisale o strašnoj, ali herojskoj sudbini mladog Čehoslovaka, njegov je postupak podignut na razinu vrhunskog političkog događaja. Stvorena je iluzija, u koju će mnogi doživotno vjerovati, da je u zemljama parlamentarne demokracije i višestranačja samo po sebi važno samoubojstvo jednoga istočnoeuropskog studenta. Ali kako se ne znaju imena Palachovih prethodnika, tako će nepoznato ostati i ime njegova nasljednika, Jana Zajica, koji je 25. veljače 1969. s trojicom drugova doputovao iz provincije, da se i on spali na Vaclavskim namestima.

Bio je utorak, i drugi Jan se spalio, umrijevši istoga dana, ali su vlasti već imale iskustva, te je spriječeno da događaj odjekne. Koliko god snažna bila antisovjetska kampanja u zapadnim medijima i koliko god odnosi Zapada s Brežnjevom bili loši, novine ne trpe reprizu. Jan Zajic bio bi, možda, sasvim zaboravljen da nije njegova oproštajnog pisma roditeljima, bratu i sestri. U tom je pismu i jedna silno važna rečenica, od koje bi mogla započeti priča ne samo o dva čehoslovačka Jana iz 1969, nego i o svakome tko se u svejedno kojem vremenu žrtvuje za opće interese ili za ljudskost samu: “Ne dopustite da me učine luđakom.”

Dvadeset je godina trebalo proći pa da Jan Palach i Jan Zajic budu priznati kao narodni junaci, a zatim i da se škole koje su pohađali budu nazvane njihovim imenima. Tako se na Istoku rješavaju nesporazumi sa suvremenicima, kao i problemi s vlastitom savješću. Na Zapadu, pak, Jan Palach je, za razliku od Jana Zajica, postao ime (premda ne i lik) iz imenika političke i kulturne epohe. Kako se Jugoslavija u to vrijeme nalazila čas na Istoku, čas na Zapadu, pa je od prilike do prilike zavisilo hoće li neki duhovni, intelektualni ili emocionalni sadržaj biti percipiran na zapadni ili na istočni način, u prvom je trenutku, možda, mogao biti upitan Palachov čin. Kao što je upitna bila sovjetska invazija Čehoslovačke, koju je partijski i državni vrh pažljivo i s mjerom - osudio.

Bilo je važno da Zapad zna da smo protiv, ali je bilo važno i da takvo saznanje ne iritira Moskvu. Možda i zato, Jan Palach postao je jugoslavenski pop-kulturni heroj, neka vrsta istočnoga Che Guevare. Između ta dva međusobno nespojiva i neusporediva lika i simbola konstituirao se i konstruirao imaginarij ondašnjega našeg svijeta, omladinske štampe, kulturnih novina i časopisa. O istom su se trošku i iz istih glava pjesme i poeme posvećivale obojici.

Pedeset godina kasnije, Che Guevaru nekako još i možemo zamisliti i prispodobiti našim globalnim i lokalnim prilikama - zaboga, bio je skoro pa savršen populist, samo što nije bio crn nego je bio crven - o Janu Palachu moguće je govoriti još samo tako da se o njemu laže. Mimo toga neobjašnjiv biva njegov čin. Ubio se u ime ideje, a da pritom nije ubio nikoga drugog. Kako je to moguće shvatiti u vremenima bombaša samoubojica, islamskih, ali i kršćanskih fanatika, koji se samožrtvuju u ime nečega što nisu bili u stanju pročitati ili imaginirati u temeljnim knjigama svojih religija, nego su povjerovali u ono što im je iz druge ruke prepričano?

Umjesto da se opaše eksplozivom i zaleti među bugarske, sovjetske, madžarske regrute, čija je sva krivnja u simbolima s njihovih rukava i kapa, Jan Palach sebe i jedino sebe žrtvovao je u ime slobode i istine. Iz današnje perspektive ne samo da nije lako shvatljiv njegov čin, nego je gotovo nemoguće objasniti što, zapravo, stoji iza njegove žrtve i što su, ustvari, ta sloboda i ta istina.

Da je moguć vremeplov, pa da se nekom greškom Jan Palach spalio u današnjem Pragu, Washingtonu, Rimu, Zagrebu, sve se buneći protiv izvora laži o svijetu kojem živi, u najboljem bi ga slučaju proglasili - luđakom. U naše vrijeme, naime, luđakom će proglasiti svakoga tko pretjerano insistira na razlici između istine i laži, a pogotovu na važnosti da se govori i piše istina, a ne laž. Pravo na laž, na kojemu je, uostalom, legalno zasnovan rad službi za odnose s javnošću i marketing, danas je jedno od temeljnih prava onih koji ostvaruju političku vlast ili, čak i više, onih koji zahvaljujući ekonomskoj snazi kontroliraju političku vlast. Njima ne trebaju sovjetski tenkovi.

A sloboda, što je za ljude iz generacije Jana Palacha bila sloboda? Onaj tko je na ovo pitanje u stanju jasno i precizno odgovoriti, čovjek je prošlosti.

Izdvajamo