Bilo je to tako duboko. Valjalo je staviti masku za ronjenje, peraje i boce s kisikom da biste u tamnoj modrini, sa samog dna mudrosti dohvatili taj biser, tu savršeno okruglu i blistavu misao predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović. Slušajte što je rekla u ponedjeljak u Karlovcu: “Bez ljudi nema budućnosti ni Hrvatske”.
Uzmite sat ili dva, koliko već treba da vaš nejaki, niskorazlučivi um shvati značenje ove rečenice. Tko njoj, zaboga, piše ovakve stvari? Sad kad je umro Stephen Hawking, tko je još tako genijalan da hrvatskoj predsjednici sastavi nešto tako uzbudljivo i intrigantno kao: “Bez ljudi nema budućnosti ni Hrvatske”?
I, drugo što me mučilo, otkud taj zaključak? Zar je netko to empirijski provjeravao? Kao, pokušali su sa zečevima, ovcama, vidrama, muflonima, nojevima, čagljevima, jarebicama, rodama, šaranima i kečigama. Između Iloka i Konavala naseljavali su bjeloglave supove, mungose, voćne šišmiše, papige, krokodile i mravojede. Trudili su se izvorno stanovništvo zamijeniti klokanima, dabrovima, polarnim medvjedima, kraljevskim kobrama, afričkim bivolima, ždralovima i desecima drugih životinjskih vrsta i, jebeš ga, sve je bilo džaba. “Bez ljudi nema budućnosti ni Hrvatske”, shvatili su poraženo.
U mislima sam se zatim vratio u prošlost, kraj je devedeset pete ili početak devedeset šeste bio, televizijski prijenos saborske sjednice. Hadezeovski zastupnik Ivan Milas, nekadašnji krčmar s bečkog kolodvora, a kasniji čuvar državnog pečata, nenadmašno se narugao domaćoj inteligenciji kako je na zapadu kilogram mozga dvije marke. Dosjetljiva je mesarska prispodoba, kako znamo, kasnije postala veoma popularna. Narodu je do dana današnjeg urnebesno kako jedan hadezeovac nije vidio razlike između ljudskog i telećeg mozga.
Ali kad predsjednica, vrhovna zapovjednica oružanih snaga, hladnokrvno provali da bez ljudi nema Hrvatske, kad netko uzima više od dvadeset hiljada mjesečno da bi izjavljivao takve banalnosti, valja se upitati da nije možda zastupnik, krčmar i čuvar pečata bio u pravu. Nije to više smiješno, sad je istinito. Milasove su riječi otprije dvadeset godina bile proročanske jer za ono što nam ovih dana dolazi kao nepatvorena mudrost s najvišeg političkog mjesta jedva da uopće treba napredna inteligencija.
Upravo nekako dok sam razmišljao o ovome, došla je vijest da je KBC Rebro otkazao suradnju Josipu Paladinu, vjerojatno najuglednijem našem liječniku, neurokirurgu iznimnog znanja i spretnosti koji je spasio nebrojene živote. Bila je to strašna vijest i zbog mnogo dobrih razloga je razbjesnila čitavu zemlju. Za početak, čut ćete katkad kako je koljeno neviđeno komplicirano, ili kako su uho ili štitnjača neobično zajebani, osjetljivi organi, ali da se ne lažemo, ništa se ne može mjeriti s mozgom. Nemamo gorega neprijatelja. Mozak je kurva, podlac i opsjenar o kojem ne znamo gotovo ništa. To da netko može otvoriti lubanju i tankim sječivom od nehrđajućeg čelika nekako popraviti tu gnjecavu zagonetku od osamdeset pet milijardi neurona kad se pokvari, totalno je veličanstveno. Nema ljudskog znanja koje je veće od toga. Što god radili, cirkuski je trik za neurokirurgiju. Ja sam, objektivno, čimpanza na monociklu u usporedbi s Josipom Paladinom.
A taj Josip Paladino, da stvar bude poraznija, iako vlada strukom koja je ekskluzivnija i skuplja od ijedne druge struke, uopće nije bio ekskluzivan i skup. Dapače, imao je pacijenata kao Mišo obožavatelja. Dođete li u bilo koji naš kafić oko desete ure, kad je malo više gostiju, najmanje jedan će imati njegov broj mobitela. Čovjek je desetljećima bio široko dostupan, radio u sustavu javnog zdravstva, a posljednjih pola godine, otkrilo se, za plaću od četiri i po hiljade. Po prilici pet puta manje od predsjednice za koju “bez ljudi nema budućnosti ni Hrvatske”.
Zar to nije užasno? Da su u Kliničkom bolničkom centru Rebro operirali nečiji mozak, pa se taj probudio iz anestezije, otvorio oči i rekao: “Bez ljudi nema budućnosti ni Hrvatske”, neurokirurga bi vjerojatno oblio hladni znoj. “Isuse, nešto sam krivo spojio!” pomislio bi Josip Paladino užasnuto.
I sada nam takav čovjek odlazi, voljom Ante Ćorušića, ravnatelja bolnice, ginekologa i, ne znam zašto me to ne čudi, velikog katolika i hadezeovca. Taj nije ni približno poštovan kao Josip Paladino, proslavio se tek izjavom da je čak trećinu svojih pacijentica odgovorio od abortusa. Posrijedi je znatan udio pacijentica, ali ja sam mu spreman vjerovati na riječ. Da sam žensko i trebam abortus i ja bih se zacijelo obeshrabrio da vidim doktora Ćorušića. “Ma, nemojte se ljutiti, ja se predomislio, život, znate, počinje začećem, hvaljen Isus i Marija, Bog i Hrvati”, promucao bih prestravljeno i pobjegao iz ordinacije, a zahvat na koncu, naravno, napravio u nekog privatnika.
Da zaključim, kad vidite doktora Ćorušića, i kad vidite predsjednicu Grabar-Kitarović, i kad vidite bezbrojne druge naše dične katolike i hadezeovce, dođe vam bistrije kako je Ivan Milas bio točan kad je ono govorio. Skoro da se naježiš kako je sve pogodio. Najhrvatskija od svih stranaka u dvadeset je godina od toga slavnog zastupničkog obraćanja stvarno napravila da nema razlike između inteligencije i iznutrica. Ovoj zemlji i ovome narodu više zaista ne treba ni Josip Paladino ni neurokirurgija kao takva. Pa i ako je plaćamo samo četiri i po hiljade mjesečno, brate, previše je. Naprosto nema smisla operirati teleće mozgove.