KONTROLNA TOČKA

Normalan život najbolja je želja upućena Vukovaru

Split, 241019.
Gradonacelnik Vukovara Ivan Penava i gradonacelnik Splita Andro Krstulovic Opara potpisali su ugovor o prijateljstvu i suradnji izmedju Splita i Vukovara.
Ugovor su potpisali uz svoje zamjenike u zgradi poglavarstva.
Na fotografiji: Ivan Penava poklonio je Andri Krstulovicu Opari mramorni vodotoranj simbol Vukovara kojeg su postavili u sredinu stola gradske vijecnice.
Foto: Duje Klaric / CROPIX
Duje Klaric / CROPIX

Vukovar nije uništio narod susjedne Srbije, nego zločinačka politika mračnog društva koje je ratovalo kako bi zadržalo prevlast na velikom teritoriju bivše države. Srećom za sve nas, nije im uspjelo

Izborne kampanje, unatoč često neizbježnoj histeriji, mogu djelovati otrežnjujuće. Reakcija budućeg predsjedničkog kandidata Miroslava Škore na izborne poruke budućeg kandidata Zorana Milanovića (“budući” jer njihove kandidature još nisu poduprte ni od izborne baze niti od Izborne komisije) otkriva više od većine dosadašnjih predizbornih poruka. Vjerojatno ste to u protekla dva dana već više puta čuli ili pročitali, ali ponovit ću, djelomično skraćeno:

“Nije normalno na Trpinjskoj cesti u Vukovaru prije tužne obljetnice poručivati Vukovarcima da su ratovi gotovi. Nije normalno ignorirati njihovu bol. Nije normalno okretati glavu od činjenice da ti ljudi još uvijek traže svoje nestale i svakoga dana po gradu susreću ratne zločince koje hrvatsko pravosuđe do dana današnjeg nije kaznilo. Nije normalno silovanim ženama čiji silovatelji slobodno šeću poručivati da zaborave. Nije normalno praviti se da je ratno poglavlje zatvoreno dok ne riješimo otvorena pitanja s agresorom”, napisao je Miroslav Škoro na svojoj Facebook stranici.

Ne mislim da je vlada koju je vodio Zoran Milanović bila naročito dobra. U razdoblju od prosinca 2011. do siječnja 2016. propušteno je previše prilika, nije dovoljno iskorišten povijesni moment ulaska države u Europsku uniju, reakcija na veliku financijsku krizu bila je neadekvatna, a odnosi među nacionalnim zajednicama zategnuti. Potpuno drukčija od toga, Milanovićeva plakatirana poruka koja svima nama, pa i Vukovarcima, sugerira da trebamo normalno društvo i da su ratovi gotovi pogađa izravno u središte razloga naše stagnacije.

Ako Vukovarcima uoči njihove tužne obljetnice išta treba poručiti, onda je to činjenica da je rat davno završen i da je vrijeme da se probude u sadašnjosti, koja u Vukovaru danas doista nije blistava, te da se okrenu budućnosti koja, prihvate li je, nema razloga biti loša. Treba skupiti hrabrosti i reći im da se 1991. nestali članovi njihovih obitelji neće vratiti, ali da oni koji su ostali, upravo zato kako bi na njih sačuvali uspomenu i dali smisao njihovu tragičnom “nestanku”, moraju početi graditi novu budućnost svoje zajednice.

I to treba ponavljati, ne samo Vukovarcima nego i svakome od nemalog broja hrvatskih građana koji su iz bilo kojeg razloga ostali zamrznuti u nekom od najtežih povijesnih razdoblja za Hrvatsku. Nitko ne može i ne treba zaboraviti što se dogodilo, ne samo u Vukovaru nego i u Osijeku, Gospiću, Sisku, Kninu, Karlovcu, Pakracu, Škabrnji, Dubrovniku... jer to što se tada dogodilo bilo je strašno i ne smije se ponoviti. Ali rat je završen 1995., Hrvatska je pobijedila. I poratna reintegracija hrvatskog Podunavlja potrajala je do sredine siječnja 1998. i protekla je u miru. Zato više ne postoje “otvorena pitanja s agresorom”, jer danas nema agresora.

Vukovar nije uništio narod susjedne Srbije, nego zločinačka politika mračnog društva koje je ratovalo kako bi zadržalo prevlast na velikom teritoriju bivše države. Srećom za sve nas, nije im uspjelo. Današnja Srbija, slagali se mi ili ne s njenom politikom, naš je susjed i partner u razvoju regije. To ne znači da mi, zajedno s njima, ne možemo i ne trebamo do kraja istražiti povijest događaja u regiji, a prilično je izvjesno da nikada nećemo posve uskladiti stavove. To nam istraživanje, međutim, ne smije biti uvjet za nastavak života s obje strane granice.

Nedavna povijest poznaje više takvih novih početaka.

Nakon neuspjelog pokušaja ustanka 1944. njemački okupatori sravnili su sa zemljom povijesno središte Varšave. Obnova je počela odmah po oslobođenju, 1945. godine, završena je sredinom šezdesetih. Usprkos siromaštvu i represivnom režimu koji je ratom ubijenoj Poljskoj kasnije nametnuo tadašnji SSSR, Poljaci nikada nisu odustali od života. Varšava je sa 1,8 milijuna stanovnika danas jedna od najdinamičnijih europskih metropola, a Poljska je jedina zemlja čija je ekonomija i u razdoblju velike financijske krize kontinuirano jačala.

Sarajevo, koje je kao i Vukovar u proteklom ratu gotovo uništeno neshvatljivo nehumanom opsadom, dijelom je obnovljeno, dijelom izgrađeno iznova. Multietnički i multireligijski grad nikada nije vratio svoje predratno zajedništvo, društveni ožiljci sigurno dugo neće biti do kraja zaliječeni, ali s nešto manje od pola milijuna stanovnika Sarajevo je danas središte ekonomskog rasta BiH, s funkcionalnim proizvodnim pogonima, sa sve življim turizmom, s bogatom, međunarodno prepoznatom kulturnom scenom i obrazovnim institucijama koje su danas većinom bolje od predratnih. Unatoč tome što je BiH i danas još politički nezrela država pod protektoratom međunarodne zajednice, građani Sarajeva okrenuti su građenju budućnosti.

Vukovar danas ima 27.600 stanovnika, samo u proteklih osam godina grad je napustila petina. Dvadeset godina nakon kraja rata i reintegracije Podunavlja velik dio urbane infrastrukture nije obnovljen, većina proizvodnih pogona je zatvorena, Vukovar je i dalje “područje od posebne državne skrbi”, a nezaposlenost doseže visokih 40 posto.

U Hrvatskoj se prosječna stopa nezaposlenosti, mjerena metodologijom Međunarodne organizacije rada, u svibnju ove godine spustila na sedam posto. To znači da se nakon poratnog građenja institucija i duge recesije život napokon vraća u normalu. To je vjerojatno najbolje što možemo poželjeti Vukovaru.

Tagovi

Izdvajamo