KONTROLNA TOČKA

Nova zavjesa između europskog Istoka i Zapada

Loše je što je Hrvatska, zajedno sa SAD-u i Bruxellesu ipak važnijom Poljskom na pogrešnoj strani, kao slabo prikriveni predstavnik jedne od najlošijih posada Washingtona

Vijest od subote: “Sjedinjene Države osigurat će milijardu dolara za Inicijativu tri mora, rekao je američki državni tajnik Mike Pompeo”. Zašto? SAD-u je, kaže Pompeo, cilj kroz snažan privatni i javni sektor zaštititi demokracije.

Kako je tu vijest komentirao izabrani predsjednik Zoran Milanović? “Odnosi s SAD-om su važni, ali Hrvatska je europska država”, rekao je. Točno. I u svojim predizbornim nastupima i intervjuima Milanović je Inicijativu tri mora nazvao “paradom”i “starom tlapnjom” predsjednice Grabar-Kitarović.

Zašto je Milanović u pravu i gdje su zapravo korijeni te inicijative.

U početku osmišljena u laboratoriju američkog predsjednika Baracka Obame, kao tampon zona između Rusije i starih članica Europske unije, neformalna političko-ekonomska udruga država na potezu od Baltika do Jadrana i Crnog mora trebala je ispuniti dva cilja: biti “energetski otok” koji će, uz pomoć SAD-a, obraniti EU od ovisnosti o ruskom plinu, a time i oslabjeti politički utjecaj Moskve, i istovremeno, opet uz američku pomoć, otežati kineskoj ekonomiji širenje prema europskom Zapadu. Mlade članice EU koncentrirane na tom potezu dobile bi, uz vlastito financijsko sudjelovanje, dva terminala za distribuciju (američkog) tekućeg plina, po jedan na Baltiku i Jadranu.

Preokret je nastao smjenom vlasti u SAD-u 2017. godine, kada energetsko-trgovinski projekt dobiva novu, dodatnu političku ulogu. Uz otvaranje tržišta američkom ukapljenom plinu, prioritet je sada podjela i slabljenje EU, u tom trenutku već načete referendumom o Brexitu.

Oživimo sjećanja na početak. “Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović se za ‘privatno-radnog’ posjeta Sjedinjenim Državama početkom siječnja 2017. sastala s nizom sugovornika koji će imati značaj u daljnjem umrežavanju između najviših predstavnika RH i ključnih članova buduće administracije SAD-a”, pisalo je u suhoj “diplomatskoj bilješci” objavljenoj nakon predsjedničinog, domaćoj javnosti zamagljenog, putovanja u SAD. Susret predsjednice male europske države s potpredsjednikom Atlantskog vijeća SAD-a Damonom Wilsonom tada je prošao ispod radara, za to se saznalo tek iz njegove objave na društvenim mrežama.

Wilson je godinama bio “savjetnik za sigurnost” u nizu američkih državnih ureda. Osim što je bio direktor za sjevernu i istočnu Europu u Vijeću nacionalne sigurnosti Georgea Busha (mlađeg), kada je koordinirao američku pomoć promjenama u Ukrajini, bio je i zamjenik direktora privatnog ureda generalnog tajnika NATO-a Georgea Robertsona (tada je, piše u biografiji, imao važnu ulogu u sprječavanju građanskog rata u Makedoniji), ali i šef osoblja američkog veleposlanstva u Bagdadu (2007.), u jednom od prijelomnih trenutaka za američku politiku na Srednjem istoku. U Atlantskom vijeću, washingtonskom think tanku duboko uronjenom u američku obavještajnu zajednicu, osim što je izvršni potpredsjednik, Wilson upravlja i programom međunarodne sigurnosti.

Ukratko, riječ je o visoko profiliranom pozadincu iz američke obavještajne zajednice, duboko uključenom u svjetska sigurnosna pitanja. Iz njegova ureda, kažu upućeni, ali godinu dana ranije, kada je u Washington otputovala na “privatnu proslavu Nove godine”, hrvatska je predsjednica izašla sa zadatkom organizacije Inicijative tri mora. U siječnju 2017. trebalo je unijeti promjene u agendu. Učinjeno.

Sama ideja postavljanja Bruxellesu alternativnog središta utjecaja u Europskoj uniji nije nužno loša. Nije loše ni postaviti frontu mladih članica Unije, koja će se zajednički lakše izboriti za svoje razvojne interese koji se ne moraju uvijek podudarati s interesima starih članica. Loše je što začetnici Inicijative nisu ideju pokrenuli samostalno, loše je što se pod zajedničkom platformom okuplja populistička konzervativna struja “mlade Unije” predvođena Poljskom i Mađarskom, loše je što je Hrvatska, zajedno s Washingtonu i Bruxellesu ipak važnijom Poljskom, u ovom slučaju tek slabo prikriveni predstavnik jedne od najlošijih posada Washingtona.

U okviru Inicijative tri mora Hrvatska ima određene ekonomske interese. Među projektima je izgradnja nizinske pruge Rijeka-mađarska granica, ali i niz drugih infrastrukturnih radova. Inicijativa bi trebala donijeti i veću važnost Luci Rijeka, koju je EU još 2010. proglasio strateškim prometnim koridorom za operativno povezivanje sa zemljama Bliskog, Srednjeg i Dalekog istoka kao najvažnijim tržištima svijeta. Tu je i jačanje prometnog Koridora VC kao regionalne poveznice na pravcu Baltik-Jadran.

Poboljšanje željezničke, lučke i cestovne infrastrukture i povećanje prometne važnosti Hrvatske nesumnjivo bi pozitivno utjecalo na jačanje hrvatskog gospodarstva. Riječ je, međutim, mahom o projektima koje Hrvatska može i treba kao članica EU razvijati u suradnji s Bruxellesom, a ne s Washingtonom.

Točno je da EU (još) nije čvrsto politički povezana zajednica država poput SAD-a, pa same članice imaju više samostalnosti u odabiru partnera. Ipak, možete li zamisliti inicijativu Bruxellesa kojoj bi cilj bio pomoći siromašnim državama Montani, Dakoti, Wyomingu i Idahou u njihovom razvoju, ali i otporu prema bogatom birokratiziranom Washingtonu? Teško.

Treba li pozdraviti najavljenu milijardu iz Washingtona? Ne, ako ne želimo opet vidjeti Europu podijeljenu na bogatu zapadnu, i siromašnu, o pomoći ovisnu istočnu.

Izdvajamo