Scena je bila sasvim idilična. S terase kuće pružao se pogled na okolne zelene brežuljke, more na horizontu i gradić na vrhu brda. Istra je zaista lijepa, rekao je vlasnik kuće na rubu mjesta, zagledan u daljinu. Zaista, već na pola sata vožnje od mora, pejzaž unutrašnje Istre usporediv je s Toskanom i Provansom i na tisuće je stranaca poput ovog Britanca to shvatilo i u pitomom zelenilu i snenim, pomalo zapuštenim mjestašcima pokupovalo ruševne kuće koje bi se inače vjerojatno urušile do kraja.
Preko ograde koja dijeli njegovo dvorište od susjednog, u bazenu su se brčkale dvije mlade djevojke. Zar su susjedi iz Austrije doputovali na odmor - pitala sam - ili su se odlučili na iznajmljivanje turistima? Ma ne, nasmijao se Austrijanac. Zar ne vidiš da je kuća još zatvorena? Pa tko su onda ove djevojke? Iz obližnjeg su sela, tu se često kupaju seoska djeca. U tuđem bazenu? A zna li vlasnik za to?, začudila sam se. Jeste mu rekli? Ne, nismo, ne želimo se zamjeriti domaćima, rekao je pomalo postiđeno. A djeca ništa ne devastiraju, samo se kupaju, dodao je. Treba ga razumjeti jer i sam je ne samo došljak nego i stranac. U “obranu” kupača treba reći da bazen odnosno imanje o kojem je riječ nije ograđeno. On je, poučen događajima u susjedstvu i potaknut praznim flašama alkohola i oštećenim vrtnim namještajem, svoje imanje ogradio tako da se nepozvani moraju pomučiti da uđu. Novi su vlasnici svjesni ponašanja mladih, pa je jedan drugi susjed postavio i kameru.
Ovom relativno novijem fenomenu kupovanja i obnavljanja starih kuća, koji se razvio unazad dvadesetak godina u središnjem dijelu Istre, pridružili su se i sami lokalci, kad su shvatili da u tome leži dobra zarada. Uz županijsko poticanje obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava raznim olakšicama, i oni su uredili svoje starine i stancije, dogradili bazene, pretvorili ih u kuće za najam. Tako mala mjesta u unutrašnjosti koja su još jučer sretala strance samo kad su dolazili na tartufe u lokalne gostionice, sada u blizini imaju takve kuće. I pokoji bazen.
Naravno, uspostavila se i razlika između starosjedilaca i pridošlica, bez obzira na to jesu li hrvatski ili strani državljani. Istra jest na glasu kao najtolerantnija regija, a domaći kao ljubazni susjedi koji ne zabadaju nos u tuđe živote. Ali generalno se drže za sebe po principu: tko zna - zna, tko ne zna, ne treba ni znati.
Glasine o kupanjima grupe mladih, uglavnom noću, već sam čula i ranije i shvatila ih kao povremene ispade pubertetlija, kao valjda i sami vlasnici. Ali kad vidite djevojke koje se usred dana na privatnom bazenu ponašaju kao na javnoj plaži, pitate se - kako to? Naravno da su one svjesne da to ne bi trebale raditi. Pogotovo zato što ne bi ušle u dvorište, a kamoli u bazen da pripada nekom susjedu - mještaninu.
Pala mi je na pamet slika iz posve drugog kraja svijeta. Vozeći se automobilom po jugozapadu Amerike, vidjela sam vlasnika kuće koji izlazi u dvorište s puškom kad uoči da se približava nepoznati automobil. Ikonička slika čovjeka koji štiti svoje privatno vlasništvo - on je sam svoja policija i zaštita. Ali to je Amerika.
Sjetila sam se i visokog zida posutog staklenim krhotinama koji je ranije okruživao moje istarsko dvorište i kako sam se zgrozila nad okrutnošću te vrste ograđivanja, pitajući se zar je to zaista potrebno? Zar su visoki zidovi, kamere, staklo na vrhu zida jedini način da se zaštiti privatno vlasništvo od nepozvanih gostiju u ovom mirnom kraju, makar oni bili djeca? I gdje je u tom slučaju granica? Zašto se poslužiti samo tuđim bazenom, ležaljkom i suncobranom, a ne i roštiljem? Došljaci rijetko prijavljuju ovakvo ponašanje, prvenstveno jer se boje osvete, možda kakve štete na svome imanju. Domaći za njega naravno znaju i ne vide u tome problem.
A bez podjele na nas i njih, na naše i njihovo, bez prešutne podrške mjesta ne bi se dvije djevojčice mogle kupati na tuđem bazenu. U našem malom mjestu, u dramatičnijoj situaciji kad je jedan suseljanin bacio opušak i zapalio nekoliko livada na kraju sela pa je vatra došla do kuća i šteta je spriječena u zadnji čas, policiji nitko nije odao njegovo ime, iako su svi znali o kome se radi. I tu je proradio plemenski kod ponašanja.
Suština priče oko bazena nije nerazumijevanje koncepta privatnog vlasništva bez obzira na socijalizam, društveno i državno vlasništvo. I tada se točno znalo što je čije. Problem je sporo prihvaćanje ne samo socijalnih razlika, nego viđenje drugih kao došljaka, furešta, vikendaša, pa i kad donose dobit. Za razliku od stanovnika na obali, dugotrajna izolacija učinila je da su za njih svi udaljeni više od desetak kilometara stranci, makar došli iz Pule, Rijeke ili Zagreba. Protiv plemenskog mentaliteta kojem ni pristojnost, ni poštovanje zakona ne znači puno, čovjek se može braniti tek nadom da će vrijeme učiniti svoje.