Njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Emmanuel Macron jučer su ispisali povijest u dvorcu u Aachenu potpisavši novi ugovor o suradnji dviju država, prvi takav od 1963. godine koji su tada potpisali Konrad Adenauer i Charles de Gaulle. Zanimljivo je da je te iste godine nakon tog potpisivanja tadašnji francuski predsjednik uložio veto na članstvo Velike Britanije u tadašnjoj Europskoj zajednici, prethodnici današnje Europske unije. A danas se taj ugovor potpisuje kako bi otvorio put reforme Europske unije nakon što iz nje izađe Velika Britanija.
Taj ugovor svakako ima veze s Brexitom. Uza sve probleme, glavobolje i neugodnosti koje Brexit stvara za EU, on otvara i put za realizaciju nekih ideja koje su Britanci po svaku cijenu sprečavali. To se odnosilo na obranu i sigurnost, vanjsku politiku i poreze. Za sva ta pitanja EU i danas ima načelo odlučivanja konsenzusom. Oko političkih i financijskih pitanja Pariz i Berlin bili su glavni motor u EU. No, oko pitanja obrane i vanjske politike London je možda igrao čak i važniju ulogu od Berlina. Odlaskom Velike Britanije iz EU slabi i uloga zajedničke vanjske politike Unije. Iz članstva izlazi jedna od dviju jedinih nuklearnih sila u EU i jedna od dviju jedinih europskih stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a.
Odlazi država s najvećim obrambenim sposobnostima u EU. Zato je jača suradnja Francuske i Njemačke u pitanjima obrane i sigurnosti ne samo dobra, nego i nužna. Francuska je vojna supersila, a Njemačka se ustručava to postati zbog svoje prošlosti. Francuska je nuklearna sila, a Njemačka ne samo da to ne želi postati, nego je odustala čak i od nuklearnih elektrana na svom tlu. Francuska je stalna članica Vijeća sigurnosti, a Njemačka to nije.
Zanimljivo je da su prošlih godina mnogi diplomati u Bruxellesu pokazivali prstom prema Parizu i Londonu kao glavnim protivnicima ideje da i Njemačka postane stalna članica UN-a ili da i EU dobije odvojenu stolicu u UN-u premda nije suverena država. Francuska i Britanija su time zadržavale svoju veliku prednost na međunarodnoj političkoj sceni, iako su financijski doprinos Njemačke i EU u svijetu te gospodarska moć bili izuzetno veliki. U budućoj reformi UN-a Francuska bi trebala pomoći Njemačkoj u dobivanju statusa stalne članice Vijeća sigurnosti.
Time će se i uloga EU u toj svjetskoj organizaciji povećati. Macron i Merkel prepoznali su trenutak za to dok je u Bijeloj kući u Washingtonu Donald Trump koji u najmanju ruku stvara poremećaj u međunarodnom poretku i kada se na svjetskoj sceni pojavljuju novi utjecajni faktori, a izazovi postaju sve veći.
Kako Trump, uza sva jamstva koja daje dok sudjeluje na summitima NATO-a o održavanju vodeće američke uloge u tom savezu, često ipak dovodi u pitanje opstanak NATO-a, za Europu je nužno jačati svoj obrambeni identitet i napredak prema stvaranju Europske vojske. Bez Britanaca će takva vojska biti slabija, ali uz njemačko-francusku suradnju ona može postati važan faktor za sigurnost građana EU i u slučaju nekih neočekivanih promjena u NATO-u. S druge strane, dobro je što Pariz i Berlin ne dovode u pitanje primat NATO-a kao glavnog jamca sjevernoatlantske sigurnosti.
Predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk, koji je u ime EU sudjelovao na ceremoniji potpisivanja povijesnog njemačko-francuskog ugovora u Aachenu, izrazio je nadu da će ova suradnja služiti cijeloj EU te pomoći vraćanju povjerenja u načelu solidarnosti i zajedništva.
No, ima i onih koji u jačanju suradnje Njemačke i Francuske unutar EU vide opasnost. Na to upozoravaju pogotovo konzervativci koji se protive federalizaciji EU i stvaranju svojevrsne “EU superdržave”. Mnogi se pribojavaju da bi njemačko-francusko odlučivanje o svim bitnim pitanjima unutar EU, koje će druge države biti primorane slijediti, umjesto jačanja moglo produbiti podjele i voditi prema EU s više brzina. Bez obzira na takve strahove, EU ipak treba imati lidere, treba nekoga tko će stvari gurati naprijed inače će se ona urušiti.
Dok je na čelu njemačke vlade Angela Merkel, sigurno je da će ta država nastaviti s promicanjem “načela inkluzivnosti” u svim inicijativama, ali pitanje je kako će se nakon nje stvari odvijati. Europskoj uniji potrebne su reforme, a njih ne može gurati nitko drugi osim Njemačke i Francuske.