Kad čovjek radi posao koji ja radim - posao novinara - s tim poslom pod ruku ide i neugodno iskustvo sudovanja. To nije tako samo od danas, niti od jučer. Čak i u kasnom socijalizmu, u doba kad su mediji bili krotkiji, a društvo manje divlje, u krugu novinskih doajena kolala je rečenica: jebeš novinara koji nikad nije bio na sudu.
E, pa dobro: novinar sam, stoga sam često na sudu. Ne samo ja, nego i deseci mojih kolega čije potpise čitate u ovim novinama, ili u drugim novinama, ili na portalima. Novinare u Hrvatskoj jednostavno strašno puno tuže, a ti procesi - kao i svi procesi kod nas - traju neshvatljivo dugo. To znači da će angažirani, istraživački ili čitani novinar u nekom trenutku imati usporedno i po pet ili sedam parnica - parnica pred građanskim ili kaznenim sudom, parnica u kojima je svjedok ili tuženi, u kojima se potražuje odšteta ili traži kazna, parnica u prvostupanjskoj ili drugostupanjskoj fazi, za tekstove koji mogu biti stari i pet, sedam, osam godina.
Novinare pri tom tuže političari, ideolozi, poduzetnici, sportaši, tuže ih direktori tvrtki, promotori robotike, klerikalne aktivistice i - drugi kolege novinari. Sudbinu da se vuku po sudovima od Črnomerca do Dračevca jednako dijele novinari velikih srednjostrujaških listova, aktivističkih glasila i lokalnih portala, s tim da mi koji radimo za “velike” barem imamo neku vrstu zaštite - novine će nam dati odvjetnika.
Kad kažem da ima novinara koji imaju usporedno i po pet-šest procesa, nije to nipošto lepršava metafora, nego činjenica. U trenutku dok pišem ovaj tekst, na građanskim i kaznenim sudovima u Zagrebu i Splitu imam parnice protiv jednog bivšeg premijera, jednog bivšeg intendanta kazališta, protiv jednog otočkog načelnika koji je mućkao s turističkim zonama, protiv jednog bivšeg urednika na HRT-u, te - vjerovali ili ne - protiv trgovačkog društva Hrvatske šume. U ime tog društva tužili su me 2015. članovi Uprave koji su samo koji mjesec potom smijenjeni, a razlog za smjenu bile su (manje-više) stvari o kojima sam pisao u tekstu.
Članovi Uprave otišli su uz ugovorene višemilijunske otpremnine, no - baš kao u Homeinijevoj fetvi protiv Salmana Rushdieja - strijela je bila odapeta. Fantomska tužbe svrgnutih direktora milijunaša i dalje se provodi, a ja i državni šumski gigant sastajemo se u redovnom ritmu na ročištima u splitskom predgrađu, razglabajući pred sucem finese četiri godine starog teksta. To su moja iskustva s tužbama protiv novinara, a - vjerujte mi na riječ - moja nisu ni izdaleka najgora. Nisam istraživački novinar kao neki od kolega, a moje je bavljenje novinarstvom prema novinarstvu nekih od njih tek benigna beletristika. Neki od njih doista su po sudovima danomice, a da iza njih pri tom stoje krhkije i sirotije redakcije, ili čak - nitko.
Svima nama - neovisno o tome radili za velike dnevnike, portale ili beskrajno dragocjena i nevidljiva lokalna glasila - zajednički je jedan dojam. Da se - naime - klima mijenja, i to nagore za nas. Za stvari za koje prije deset ili petnaest godina ne bi bili osuđeni, danas ćete vjerojatno biti. Uvriježena zakonska praksa koja je onda vrijedila, više ne vrijedi ili ne vrijedi uvijek. Nekad jasno razgraničenje za što odgovarate vi, a za što nakladnik, danas je uvelike prebrisano. No, ono što najviše muči novinare (pa i mene) odsustvo je ikakve predvidivosti. Još donedavna, vi ste u sudski proces ulazili s donekle jasnom idejom što hrvatski sudovi drže krivim, a što pravim, što uvredom, a što kritikom, što ide do prihvatljive (i u osnovi malograđanski zacrtane) linije pravosudnog “komi foa”, a što je preko te žute crte. Danas više nije tako. Vi - jednostavno - više ne možete ni približno znati što vas pred sudom očekuje.
Dvije ovotjedne sudske presude unijele su još više nesigurnosti u hrvatsku novinarsku struku. Riječ je o dvjema nepravomoćnim presudama koje su donijeli zagrebački suci, a obje su presude presudile u korist vrlo poznatih privatnih tužitelja. Prvi od njih je potpredsjednik Sabora i (dalje) visoki dužnosnik HDZ-a Milijan Brkić, a drugi TV novinar i faktički frontmen hrvatske treš-desnice, Velimir Bujanec. Milijan Brkić tužio je i dobio parnicu protiv poslovno-političkih novina Lider zbog komentara iz 2014. u kojem ga je novinar Goran Litvan nazvao “prepisivačem (diplomske radnje)”. Zagrebačka sutkinja presudila je Brkiću odštetu od 15.000 kuna, presudivši da su u tekstu “iznesene neistinite informacije”. Pri tom, dakako, i ona i Litvan i ostatak Hrvatske zna da činjenica o “prepisivaču” nije neistinita, pošto je orni diplomac nakon što je uhvaćen u djelu resavske škole diplomski rad morao pisati nanovo.
Još je, međutim, strašnije ono što se dogodilo novinarima i urednicima satiričkog News Bara. Riječ je o satiričnom portalu kojem je - korporativnim rječnikom - “core business” da izmišljaju apsurdne, komične vijesti. Tko ovog tjedna otvori News Bar, moći će, na primjer, pročitati da je Bandić zbog opterećenja zagrebačke kanalizacije objavio raspored ispijanja kave u kućanstvima, ili da je Bračaninu u ruci eksplodirala petarda pošto mu je - brački šparnom - bilo žao baciti je. Ekipa News Bara (koja, usput, radi i jednosatni šou Prime time na N1 koji mi je posljednjih godina jedno od rijetkih utočišta od ludila) svoj nonsens-news-portal čak i uokviruje egidom “vijesti kojima se vjeruje”, čisto da i najvećem idiotu bude jasno. Na tom i takvom portalu njuzbarovci su u svibnju 2015. objavili “vijest” da je Bujanca - čovjeka osuđenog zbog dijeljenja kokaina prostitutkama - strefilo srce kad je doznao za enormnu policijsku zapljenu kokaina.
Zagrebačka sutkinja dodijelila mu je 12.000 kuna odštete jer - pazite sad - satiričari nisu djelovali “u dobroj vjeri”. Sutkinja je osudila satiričare koji pišu rubriku izmišljenih vijesti da “nisu djelovali u dobroj vjeri”? To je doista kao da boksača u ringu osudite jer je “namjerno udarao protivnika”, ili da vozača na pisti u Grobniku zaustavite i oglobite zbog prebrze vožnje. Čitajući tu presudu, na um nam pada ingeniozna zamisao Vladimira Šeksa iz 90-ih kad je bio ministar pravosuđa. Tada - u eri kad je Feral bio u punom pogonu - Šeks je zaozbiljno predlagao da u novinama iznad satiričnog teksta mora postojati egida koja napućuje da je riječ o satiričnom tekstu.
Devedesete kao asocijacija ovdje ne padaju bez veze. Mnoge od nas koji smo u ovom poslu dovoljno dugo ova “brežnjevizacija” sudske prakse doista podsjeća na 90-e, kad su goleme, višecifrene i potpuno proizvoljne odštete bile oblik ekonomskog masakriranja kritičkih i opozicijskih medija. Razlika je, međutim, što su tada naklade bile visoke, moć medija počivala je na nekakvoj prodaji, a ugroženi mediji imali su dodatnu zaštitnu mrežu kojekakvih “štiftunga” za borbu za demokraciju (čitaj: Sorosa). U plenkovićevskoj pacificiranoj Hrvatskoj demokracija - eto, recimo, kao - nije ugrožena, stoga nema ni štiftunga, a nema ni tadašnjih naklada. Svatko tko se, ukratko, suoči s ovakvom presudom, dvaput će promisliti prije nego što svojim imenom potpiše išta što je kontroverznije od izvještaja o vodostaju rijeka.
Ovakve presude, ukratko, pomiču granice, a pomiču ih nagore. Stvari koje ste do prekjučer mogli čitati, već sada ne možete, a stvari koje danas možete, nakon što se ustali ovakva praksa, više nećete moći. Hladna fronta polako se premješta, Celziji se polako spuštaju, a ništa se tu ne događa naglo ili najednom. Samo se nebo tmuri, a prostor kritike koji je do jučer postojao najednom više nije tu. Pri tome je ono što novinare (ili barem mene) najviše muči posvemašnja nepredvidivost. Vi pojma ne možete imati hoćete li, za što, na osnovi kojih kriterija i prema kojoj uvriježenoj praksi biti oslobođeni ili osuđeni. Uočavate da stvari puzeći idu na gore, da se 90-e restauriraju, ali ne možete ni približno predvidjeti hoće li vas idući “rendes” s pravosuđem ugodno iznenaditi ili posve izbaciti iz cipela. Praksa je - potpuno nepredvidiva.
A po toj karikaturalnoj nepredvidivosti parnice protiv novinara se uklapaju u opću nepredvidivost i nepouzdanost kao karakteristike hrvatskog pravosuđa. Ako postoji osjećaj koji je zajednički golemom broju hrvatskih građana, onda je to osjećaj da niste sigurni što od suda možete očekivati i da ništa, kad je sudstvo u pitanju, nije nemoguće, nevjerojatno ili nezamislivo. Svi zajedno osjećamo se taocima tog “sindroma sinkope”.
No, pravosuđe po tom pitanju zapravo i nije iznimka. Kao što je ono apsurdno nepredvidivo, tako je jednako apsurdno nepredvidiva i javna administracija, nepredvidiva urbanistička praksa, nepredvidivo je što možete očekivati ili doživjeti kao stranka na šalteru, kao učenik, pacijent, kao putnik željeznice, kao zaposlenik, poduzetnik ili roditelj čije dijete ima vrućicu.
Jednom davno, postojao je sad već umirovljeni političar. Tom političaru posao je bio da taj metež izmijeni. Nije to učinio. Ali, barem ga je opisao krilaticom koja je bila tako uspjela da je politički nadživjela tvorca. Pamtite čovjeka, a vjerujem - pamtite i krilaticu. Glasila je: “slučajna država”.