Što, dakle, treba napraviti buduće vodstvo Agrokora? Za početak, ma kako to svetogrdno zazvonilo, treba rastaviti Agrokor. Bez Ivice Todorića koji ga je izgradio, na tako širokoj bazi postavljen koncern nema smisla u kontekstu hrvatske ekonomije. Štetan je.
Ono što se Todoriću nije moglo, ali ni trebalo uzeti, jer koncern je rastao ili organski, ili vraćanjem u život tijekom rata devedesetih zamrlih, pa i umrlih kompanija, danas se može vratiti tržištu u obliku manjih, operativnijih društava koja lako ponovo mogu postati kičmom domaćega gospodarstva.
Agrokorov jezgreni biznis, na temelju kojega je kompanija izgrađena, jest proizvodnja i obrada prehrambenih proizvoda. Konzum je stigao kasnije (1993.) kao prirodni produžetak kompaniji kojoj je na poratnom tržištu trebao lanac za prodaju. Unutar Agrokora do tada su već bili Jamnica, Agroprerada, Zvijezda i Ledo.
Svi kasniji iskoraci, uključivši i osnivanje koncerna 1995. i agresivno širenje na regiju, prvo u BiH, pa u Srbiju, Makedoniju, Mađarsku i na kraju Sloveniju, samo su produžetak takve početne politike.
Prvi za Todorića ozbiljno opasan poslovni iskorak bio je pokušaj preuzimanja Migrosa, drugog najvećeg maloprodajnog lanca u Turskoj. Opasan zato što je tada, nakon što je iscrpio domaće bankarske potencijale, partnera potražio u KKR-u (Kohlberg, Kravis, Roberts), predatoru globalnog tržišta privatnog kapitala koji bi, danas to doduše možemo samo nagađati, da je akvizicija uspjela vjerojatno napravio što i danas Sberbank - dugovima natjerao koncern na predaju.
Maloprodajni lanac koji bi se protezao od Zagreba do Kurdistana postao bi s jedne strane neupravljivim za obiteljsku kompaniju (zapravo za Todorićev zatvoreni, obiteljski način vođenja kompanije), a KKR bi znao što s njom napraviti i kome je, zdravu i upakiranu, prodati. Za razliku od Sberbanka, koji je financirao preuzimanje Mercatora, KKR nije poluga politike, to međutim ne znači da ne bi, poput Sberbanka, osim financijskih upotrijebio i sve političke poluge da Todorića istisne iz biznisa.
Povjerenik koji će uime Vlade sastavljati novu Upravu Agrokora i voditi kasniji proces restrukturiranja kompanije mora biti odlično upućen u razvojni put Agrokora kako bi znao koje biznise zatvarati, koje prodati, a na kojima temeljiti budući temeljni biznis kompanije.
Taj povjerenik ne mora biti samo provjereni menadžer, on mora biti vrstan pregovarač, jer bit će veza između kompanije, vjerovnika i politike, mora biti beskompromisni kadrovik, jer svatko od zainteresiranih, a u slučaju Agrokora to su gotovo svi, pokušat će mu nametnuti svojeg čovjeka u Upravu, mora biti financijski dovoljno potkovan da zna prepoznati skrivenu prevaru i, da, mora biti ako ne i sam okušani političar, onda lukaviji od većine političara. Uz to, bilo bi dobro da osobno nije povezan ni s jednom izravno uključenom stranom, što je vjerojatno gotovo nemoguće postići, pa zato ni izbjeći moguće sumnje u sukob interesa.
Vlada, to nam je jasno, u svojim kadrovskim zalihama nema takvog čovjeka.
Tvrtka Alvarez & Marsal činila se dobrim izborom zbog stručnosti i deklarirane neovisnosti tima koji je trebao upravljati procesom. Njena odgovornost prema naručitelju bila je jasna - osposobiti cijeli ili na pojedine kompanije razbijen koncern da posluje i vraća dugove. Tko god da se prihvati restrukturiranja Agrokora imat će upravo taj mandat.
Možda najvažnije od svega - za razliku od većine domaćih kandidata za posao restrukturiranja Agrokora, tvrtka Alvarez & Marsal u Hrvatskoj nema nikakvih starih dugova koje treba vratiti. Upravo to mora biti polazni kriterij u biranju tima za restrukturiranje koncerna, ali zasad nije vjerojatno, iako nije nemoguće, da će se Vlada u svojem izboru tima prikloniti Sberbankovu kandidatu.
Pul domaćih menadžera prikupljen iz najboljih domaćih kompanija, o čemu se također raspravljalo u ovoj potrazi za rješenjem, bilo bi vjerojatno teško, ako ne i nemoguće sastaviti. U tom slučaju teško bi bilo pronaći kompaniju koja poznaje dubinu problema krize Agrokora, a nije poslovno povezana s koncernom, banku kojoj Agrokor nije među najvećim dužnicima i, kao lidera, osobu kojoj su svi uključeni u taj, neizbježno incestuozan, proces spremni pokloniti povjerenje.