Svi državnici kada napuštaju predsjedničku funkciju, očekuju da će ih povijest pamtiti po onome što su napravili. Razumljivo je da tako razmišlja i Kolinda Grabar-Kitarović, koja će sutra napustiti Predsjednički ured na Pantovčaku.
Na žalost, sumnjamo da će predsjednički mandat KGK ostati u dubljoj memoriji hrvatske nacije. Njezini prethodnici iza sebe su ostavili vidljivo političko naslijeđe. Tuđmanovo je najočitije; predvodio je Hrvatsku u vrijeme međunarodnog priznanja i pobjede u ratu s velikosrpskim agresorom. Mesić je razvlastio generalsku kliku, koja se zaigrala pokušavajući izvaninstitucionalno voditi državu i proveo detuđmanizaciju. Josipović je popravio duboko neuralgične odnose sa susjednim državama, Srbijom i BiH. A Kolinda? Po čemu će je, da se poslužimo njezinim rječnikom, “objektivno progovoriti povijest”?
Njezino završno obraćanje vrvi frazama kao što su “Ime Hrvatske i hrvatskoga naroda bilo mi je svetinja”, ona želi “Hrvatsku koja živi, a ne umire; Hrvatsku koja skrbi o svakom Hrvatu i svakom građaninu, Hrvatsku koja je sigurna i koja čvrsto stoji u svijetu”. Obrazovanje i sustav znanosti, državna uprava, politički sustav, socijalni i zdravstveni sustav - ta i druga područja traže odlučne reforme, poručit će u oproštajnoj poslanici naciji.
Ukratko, red patetike, malo budnica i davorija pa niz općih mjesta o domovini koja će svima pružiti jednake šanse, zdravlje, posao i sreću, a političari bi trebali ubiti najveće zlo – korupciju. Kaže osoba koja je pobjedu slavila sa Zdravkom Mamićem, a u poraz ju je odvelo druženje s Milanom Bandićem. Vjerodostojno do samog kraja mandata.
Teško je rezimirati naslijeđe Grabar-Kitarović, a izbjeći malicioznost. Vjerojatno je u pravu Stipe Mesić, koji smatra kako je kod nje jedino važno to što je na predsjedničku funkciju izabrana žena. U tradicionalnoj i katoličkoj državi, bilo je dobro to što je većina birača podržala političarku. Hrvati su većinom tradicionalisti, ali nisu mizogoni. KGK će ostati upamćena kao prva žena koja je izabrana na direktnim i tajnim izborima.
Na žalost, to je jedino pozitivno po čemu će ostati zapamćena. Sve ostalo u njezinom predsjednikovanju, svodilo se na formu, a od sadržaja nije ostalo ni s. Poput najnižih populista, obećavala je Hrvatsku pretvoriti u Švicarsku, okretala se kako puše vjetar pa ujutro podržavala pobačaj, a navečer Crkvenu tezu o pravu na život od začeća do smrti. U Istri se divila partizanima, a u Buenos Airesu oplakivala sudbine ustaških emigranata. Kompromisima sklonog Milorada Pupovca je optužila da je sam kriv za uvrede koje je doživio na zagrebačkim ulicama, a onda u Zagrebu organizirala svečani prijem za Aleksandra Vučića, stjegonošu velikosrpske politike.
Koliko god politički sustav , predsjedniku/ci Republike ne daje velike mogućnosti, petoljetku Grabar-Kitarović, može se opisati kao godine koje su pojeli skakavci. Ostat će u sjećanju kao jedini čelnik neke države koji je u nogometnom dresu skakao po tribinama i trčao po travnjaku. Ponašanje zbog kojeg su se normalni patrioti sramili, njoj je bilo dio imidža. Najavljivala je povratak optimizma, a svojim ponašanjem izazivala je nelagodu.
Koliko je nevažna, pokazuje podatak da niti u HDZ-u ne postavljaju pitanje “a što sad?” Odradila je što je trebala u rušenju Josipovića, pa i Vlade Zorana Milanovića, i tu je skončala njezina važnost. Nije uspjela izgraditi autoritet niti imati iza sebe više od polovice biračkog tijela. Onda je izgubila sljedbenike s radikalne desnice i sada odlazi s Pantovčaka. Rijetkima će nedostajati.