KLASA OPTIMIST

OD KOGA SU TO HASANBEGOVIĆEVI BAKA I DJED KRILI BEBU? A kad već govorimo o Židovima koje su spasili nežidovi, znate li priču o Gutmannu i Hitleru?

Zagreb, 260418. MUO, Trg hrvatskih velikana 4.
Svecano otvaranje velike izlozbe Sezdesete u Hrvatskoj - Mit i stvarnost koja donosi presjek prijelomnog desetljeca za Hrvatsku u razdoblju od 1958. do 1971.
Na fotografiji: Zlatko Hasanbegovic.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX

 

Pokoja rijetka zraka dobrote obasja s vremena na vrijeme ovaj pokvareni svijet. Usamljeno svjetlo čovječnosti probije kroz olovne oblake i zapanji nas ljepotom kao što je bilo prije nekoliko dana kad je u poštanski sandučić Zlatka Hasanbegovića došlo jedno pismo iz Sarajeva. Tamošnja židovska općina, veleposlanstvo Izraela u Bosni i Hercegovini i organizacija Yad Vashem pozivaju Hasanbegovića na svečanost na kojoj će Avdi, Esmi, Sabriji i Safeti Prohić posthumno biti dodijeljeno počasno odlikovanje Pravednici među narodima. Riječ je, kao što zacijelo znate, o najvišem izraelskom državnom priznanju pripadnicima drugih naroda koji su spašavali Židove tijekom holokausta, riskirajući pritom vlastite živote, a u ovom slučaju radi se o spašavanju djevojčice Nade Kolman za koje su bili zaslužni djed i baka našeg uglednog desničara.

Mnogo je od toga događaja prošlo, ali potresnu priču Nade Kolman važno je i danas čuti. Rođena je u ratu, u travnju četrdeset druge u Gračanici, maloj kasabi na pola puta između Doboja i Tuzle, i imala je manje od godine kad je njezin otac, židovski ljekarnik Viktor uhapšen i strijeljan, a majka se Helena kratko nakon toga razboljela od upale pluća i umrla, dok se od vlasti skrivala u ozrenskoj šumi. Bebu su prvo prihvatili Avdo i Esma Prohić u Gračanici, a potom su je proslijedili na sigurnije, u Zagreb, Avdinom bratu Sabriji i njegovoj supruzi Safeti, koji su je ljubopitljivim znancima i neznancima predstavljali kao svoju kći. Tu je sirotica dočekala kraj rata, kad su po nju došli preživjeli rođaci i odveli je u Izrael.

Sedamdesetak godina kasnije Zlatko Hasanbegović, unuk Sabrije i Safete, drži pozivnicu ispisanu kićenim zlatnim slovima i ruka mu lagano drhti od ganuća i ponosa. I možete ga razumjeti, veliko i lijepo je međunarodno priznanje Pravednika među narodima. Aferim. Bravo, gospodine Hasanbegoviću. Pridružujem se čestitkama, zajedno sa svim desničarskim portalima koji su zadovoljno prenijeli ovu vijest s Hasanbegovićevim gorkim komentarom kako komunistički režim nije prepoznao ovu čovječnost njegovih predaka: “Oduševljen sam pozivom i priznanjem koje će posthumno dobiti moj djed Sabrija, baka Safeta, tetak Avdo i teta Esma.

Ta priča je sastavni dio moje obiteljske povijesti, budući da je spašena židovska djevojčica pune dvije godine u ratnom Zagrebu živjela s mojom majkom Zumretom. Nažalost, jugoslavenske komuniste 1945. godine nisu zanimale konkretne ljudske sudbine u ovom i sličnim slučajevima i paradoks je da je moj djed izvansudski pogubljen nakon Drugog svjetskog rata na nepoznatom mjestu.”

Tako priča naš viđeni desničar, a da ni on ni portali koji ga citiraju potanje ne objašnjavaju kako je to stradao ljekarnik Viktor Kolman? Tko je, zaboga, i zašto ubijao židovske apotekare? Od koga se točno u šumi krila Viktorova nesretna supruga Helena i čija je vlast bila četrdeset druge, i u Gračanici i u Zagrebu, da je već i bebu u pelenama smatrala za neprijatelja? Zaista, što bi se u kvislinškoj ustaškoj državi, koja se zbog nekog razloga ovdje ne spominje, dogodilo s jednim jednogodišnjim djetetom, kako bi završila jedna mala curica koja još ne zna reći mama da je zagrebačko redarstvo otkrilo kako ona nije Muhamedove, već Davidove vjere?

Opažate li kako je glup ovaj slučaj? Internetska glasila hrvatske radikalne desnice, koja inače snažno ističu kako ustaše nisu ubijali pripadnike druge vjere i nacije, da je logor na Savi bio kao nekakav luksuzni hotelski resort, spa & wellness za Srbe i Židove, odjednom su sretna da su neki naši požrtvovno i hrabro krili jednu židovsku djevojčicu, da su je spasili ne zna se od koga, valjda od izvanzemaljaca? Pa i onda taj Zlatko Hasanbegović, koji je, kako kaže, oduševljen priznanjem Yad Vashema i ne krije zadovoljstvo da su njegovi pomogli jednom djetetu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Pretpostavljam da Hasanbegoviću zločinačka priroda režima koji je krvavo progonio Židove nije bila poznata dok je devedesetih godina prošlog stoljeća pisao članke za Nezavisnu Državu Hrvatsku i slikao se s izdavačem i urednikom ovoga časopisa, Pavelićevim zetom Srećkom Pšeničnikom. Dok se na splitskoj rivi špancirao s crnom kapom sumnjivo sličnoj crnoj ustaškoj kapi nagađam da Zlatko Hasanbegović nije imao pojma ni o suvremenoj povijesti naših krajeva općenito, a ni o povijesti svoje obitelji pojedinačno: ni da su ustaše klali bebe, a nekmoli da je jedna beba spašena dobrotom njegove nane Safete i dede Sabrije.

Kako bi inače moglo biti? Kako u jednom čovjeku spojiti nježnu naklonost za NDH i sreću da su tvoji preci u NDH spasili život jednom savršeno nedužnom židovskom djetetu? Mene bi takvo nešto vjerojatno otjeralo u ludnicu, ali Zlatko Hasanbegović se izgleda dosta dobro nosi s proturječjima. Dapače, Zlatko Hasanbegović ne opaža ni da je neprilično da se on, kao muslimanski vjernik, negdje veselo zabavlja s Darijom Kordićem, da na svadbi Velimira Bujaneca pije i pleše kraj ratnog zločinca koji je zapovjedio pokolj muslimanskih civila u zoru šesnaestog travnja devedeset treće, nakon sabah namaza u džamiji u Ahmićima. Neobično je to s našim desničarima i njihovim portalima. Podržavat će istodobno i žrtve i ubojice. Na jednom mjestu ćete naći i da poriču ustaški genocid i da se hvale da su njihovi spašavali od ustaškog genocida.

Ljudi će spojiti nespojivo, smazati što pas s maslom ne bi smazao. Uzgred, govorimo li o Židovima koji su u Drugom svjetskom ratu izmakli smrti zaslugom nekih nežidova, to je i inače katkad bilo čudno. Znate li možda priču o Hugu Gutmannu? Prvi svjetski rat je završio u činu poručnika, sa Željeznim križem na prsima. Potom je kratko vodio trgovinu uredskim namještajem u Nürnbergu. Trideset treće se umirovio kao ratni veteran, no to nije potrajalo jer je već trideset pete, kao Židov, izgubio pravo na vojnu mirovinu. Trideset osme ga je uhapsio Gestapo, ali je brzo oslobođen nakon intervencije s visokog mjesta. Nakon toga više nije iskušavao sreću u svojoj njemačkoj domovini, već je pobjegao u Belgiju i otamo, četrdesete, u Sjedinjene Države. Umro je šezdeset druge u St. Louisu u Missouriju kao prodavač pisaćih strojeva. Zadnje dvadeset četiri godine svog života Hugo Gutmann mogao je zahvaliti samo sretnoj okolnosti da je od siječnja do kolovoza hiljadu devetsto osamnaeste bio zapovjednik Adolfu Hitleru.

Izdvajamo