SUBOTNJA MATINEJA

Od njemačkog ratnog dragovoljca i domoljuba do Židova i podčovjeka

Dnevnik Victora Klemperera među najvažnijim je knjigama o njemačkom fašizmu, uopće. Iz nje se, primjerice, saznalo da su obični Nijemci itekako znali za logore smrti i za Auschwitz

Olimpijada, koja sada završava, mrska mi je u dvostrukom smislu: prvo kao luđačko precjenjivanje sporta; ugled jednog naroda ovisi o tome skače li sunarodnjak deset centimetara više od svih drugih. (…) “U ‘Berliner Illustrierte’ od 6. 8. stanoviti dr Kurt Zentner piše nadasve ozbiljan i takoreći pedagoški članak: ‘Autsajderi bez izgleda (Samo naporan trening vodi do cilja).

Pripovijeda kako su mnogi sportski junaci krenuli s ‘otužnim početnim rezultatima’, a onda su zahvaljujući krajnje napornom treningu ostvarili najveća dostignuća, među ostalim, naprimjer, ‘najgenijalni svjetski tenisač Borotra’, i kao zaključak članka navodi (stil moralističkog tjednika ‘Spectator’) da je svojedobno nepoznati mladi Korzikanac sjedio u vojnoj akademiji u Brinneu, svakodnevno je govorio sebi da želi postati maršal i postao je car Napoleon. U Engleskoj i SAD-u sport se zacijelo oduvijek silno i možda prekomjerno cijeni, ali ipak, po svoj prilici, nikad tako jednostrano, uz istodobno podcjenjivanje umnoga kao sada u nas (vrednovanje školskog uspjeha pogrdnom riječju ‘intelektualističko’).”

Gornji odlomak nije djelo našeg suzemnika, jednog od onih koji se “nikada nisu pomirili s postojanjem hrvatske države” pa ih zaboli i zapeče uspjeh svih naših modrića i kostelića, niti je, kao što bi se, možda, moglo pomisliti riječ o prilikama u suvremenoj Njemačkoj. Godina je 1936, država Treći Reich, jedino što pisac doista baš i nije njemački domoljub. A domoljub nije zato što je Židov, te su ga nacionalističke vlasti Adolfa Hitlera u tri prethodne godine odučile od viška domoljublja, koje mu je prethodno, kao dragovoljcu i ratnom veteranu iz Velikog rata i uvjerenom Nijemcu, itekako bilo svojstveno.

Victor Klemperer, drezdenski romanist, povjesničar francuske književnosti, bio je oženjen ženom arijevskog podrijetla koja ga ni po koju cijenu nije željela ostaviti. Ta okolnost produžila je njegovo preživljavanje sve do veljače 1945, kada bi sasvim sigurno skončao u jednom od posljednjih transporta u logore smrti, da nije bilo onoga strašnog britanskog bombardiranja Dresdena od 13. veljače, koje je dovelo do sloma svih vladajućih struktura u gradu, te su se Klemperer i njegova žena spašavali bijegom prema zapadu odakle su nadirali savenici.

Od dolaska Hitlera na vlast Victor Klemperer vodio je dnevnik, u koji je, pored okolnosti iz privatnog i društveno-političkog života, unosio filološke bilješke, na osnovu svojevrsnog socio-lingvističkog istraživanja načina na koji se razvijao jezik u Trećem Reichu. Od toga će nastati knjiga LTI (Lingua Tertii Imperii), koju objavljuje 1947, a na hrvatskom, u prijevodu Dubravka Torjanca, i izdanju Disputa, izaći će 2007. Same dnevnike za života neće objavljivati, smatrajući ih opterećujućim za preostale Židove u Njemačkoj.

Klempererovi dnevnici u osam tomova, pod naslovom “Ich will Zeugnis ablegen bis zum letzten” bit će objavljeni tek 1995, i izazvat će vrlo snažnu reakciju na Zapadu, nakon čega će biti objavljena i jednotomna, dajdžest verzija, koju, opet zahvaljujući Disputu i prijevodu Damjana Lalovića, od jeseni 2017. imamo i na hrvatskom. Premda je riječ o knjizi koja nas se tiče i osobno, i porodično, i nacionalno, i civilizacijski, toliko da bi je morali pročitati predsjednica i premijer, te o njoj imati - svejedno kakvo, ali svakako svoje - mišljenje, knjiga “Želim svjedočiti do kraja” nije izazvala nikakvu reakciju.

Na niz sretnih okolnosti iz Klempererova života u paklu nadovezala se i ta što su imali prijateljicu kod koje su sakrivali bilježnice s dnevnicima. Osim što je i ona bila pouzdana, premda je godinama riskirala život zbog njegovih dnevnika, uspjela je preživjeti rat, i to u stanu koji je izbjegao savezničkim bombama. Nevjerojatan je splet okolnosti koji je mogućim učinio ovo civilizacijski neprocjenjivo djelo.

Klempererovo djelo demantira barem dva stereotipa o Nijemcima u vrijeme Trećega Reicha. Prvi je da obični ljudi nisu znali što se događa u koncentracijskim logorima, a onda da nisu znali ni za Auschwitz. Iako mu kao Židovu nije bilo dopušteno da sluša radio, kupuje novine, odlazi u kazalište, kino i kavane, iako je njegova komunikacija s okolinom bila svedena na minimum, jer se izlagao smrtnoj pogibelji ako bi se bilo kome obratio s povjerljivom informacijom, kao što se jednakoj pogibelji izlagao svaki arijevac koji bi njemu, Židovu, prenosio bilo kakvu, a kamoli povjerljivu informaciju, Klemperer je već 1941. znao za logore iz kojih se nitko ne vraća živ, a godinu dana kasnije je (tačnije 16. ožujka 1942.), kao zatočenik “židovske kuće”, u kojoj su živjeli oni - uglavnom polužidovi i Židovi vjenčani za arijevce - znao je za Auschwitz, ali i za suptilnu razliku između Auschwitza i Buchenwalda (“Buchenwald kod Weimara navodno nije bezuvjetno i smjesta smrtonosan”), na osnovu čega se lako i sasvim slobodno da zaključiti da je za logore smrti znao, tojest da je morao znati ama baš svaki mentalno i emocionalno razvijeni njemački građanin i da već 1942. nije moglo biti onih koji nisu znali gdje to nestadoše naši dojučerašnji židovski susjedi.

Dragocjeni su legende i urbani mitovi, koje bilježi Victor Klemperer, opet nam nehotice sugerirajući koliko su naša društva i naša vremena nalik njegovom vremenu, te koliko se svijet suštinski zapravo ne mijenja. Recimo ovo je iz 30. ožujka 1936: “Trgovac Vogel priča sasvim ozbiljno, i duboko užasnut, nešto što je ‘sigurno i zajamčeno istinito’ te kruži potajno jer se za prepričavanje prijeti zatvorom: u Berlinu neki čovjek dovodi svoju ženu u kliniku na porođaj. Nad njezinim krevetom visi slika Krista. Čovjek: ‘Sestro, morate maknuti sliku, neću da prvo što moje dijete vidi bude taj židovski momak’.

Sestra ne može ništa na svoju ruku, obavijestit će nadležne. Čovjek odlazi. Navečer mu liječnik šalje telegram: ‘Imate sina. Nije bilo potrebe da se slika ukloni, dijete je slijepo.’” (Priča je, uzgred, dvostruko efektna: osim onoga što čitatelj u prvom, anegdotskom, sloju saznaje i što ga poantom tresne po čelu, činjenica jest i to da je svako dijete pri rođenju slijepo; nema čovjeka koji se rodio s vidom.)

Victor Klemperer rabinov je sin, ali se 1903, u dvadeset i trećoj godini, krsti i biva članom Evangeličke crkve. Nije izraženo religiozan i taj čin za njega je značio potpuni pristanak uz njemački identitet. Naravno da mu to nije pomoglo, za naciste on je samo Židov, budući da je za njih, kao i za njihove europske učenike, židovstvo, kao i nacionalni identitet općenito, pitanje krvi i rase, a ne pitanje vjere i kulture. Međutim, već 1945, čim je stiglo oslobođenje, Klemperer izlazi iz Evangeličke crkve. Kao i tolike Židove u dvadesetom stoljeću, i njega su Židovom učinili - antisemiti. Ili, po riječima onoga pametnog čovjeka, vi ćete već znati i kojega: Židov je onaj za koga drugi kažu da je Židov.

Drugi stereotip o Nijemcima koji Klemperer razbija još je zanimljiviji. Onaj da su baš svi bili uz Hitlera i da su baš svi bili ravnodušni prema sudbini svojih židovskih susjeda. Jedna od opsesivnih tema njegovih dnevnika jest što mu govore ljudi na ulici. To uporno zapisuje, a na neki način iz toga on, čovjek bez ikakvih prava, kojemu je već sve zabranjeno, koji je označen žutim znakom i Davidovim slovom i koji, uostalom, više nema pravo da se zove Victor Klemperer, nego je Victor Izrael Klemperer, crpi svoje ljudsko dostojanstvo. Naime, skoro da ne prođe tjedan da ga netko nepoznat ljubazno ne pozdravi na ulici ili da mu se, često i vrlo glasno, ne obrati s riječima ohrabrenja. Naravno, postoji i ono drugo, ali to drugo nije čudo. A živ čovjek od čuda živi i čudu se raduje.

“Želim svjedočiti do kraja” neusporedivo je strašna knjiga. Bezmjerna je i beskonačna patnja od koje je načinjena. Ali njezin pisac se samo na jednom mjestu slama: “Židovima sa zvijezdom i svakome tko živi s njima zabranjuje se, a to stupa na snagu odmah, držanje kućnih ljubimaca; životinje se ne smiju ni dati nekom drugom da ih zbrine. To je smrtna presuda za Čupka, kojega smo imali više od jedanaest godina i do kojega je Evi silno stalo. Sutra bi trebao biti odveden kod veterinara kako bi bio pošteđen straha kad bi ga došli pokupiti i toga da ga usmrte zajedno s drugima. Kakva niska i podla okrutnost prema nekolicini Židova.

Jako sam ogorčen zbog Eve. Koliko smo često govorili jedno drugom: uzdignuti mačkov rep naša je zastava, nečemo je spustiti, održat ćemo glavu iznad vode, sačuvati životinju kroz sve ovo i kad budemo slavili pobjedu, Čupko će dobiti ‘šniclu od Kamma’ (najboljeg ovdašnjeg mesara). Gotovo sam sklon praznovjerju zbog toga što se zastava sada spušta. Sa svojih jedanaest i kusur godina životinja je u posljednje vrijeme bila posebno živahna i mlađahna.” Zbilo se to 15. svibnja 1942. Sutradan uz Čupkovo ime Victor Klemperer upisuje znak križa. Pristoji li životinjama znak križa? Vjerojatno ne, i to već nekih dvije tisuće godina. Ali Čupko nije bio životinja, nego je bio mačak.

Izdvajamo