Iako se često iščuđavamo čemu više uopće služi predsjednik države, puno više od toga trebali bismo se zamisliti u vezi s funkcionalnošću jedne druge demokratske institucije, teoretski najvažnije, a to je - Hrvatski sabor, najviše predstavničko tijelo koje najmanje svake četiri godine odlazi na provjeru kod birača.
Taj izborni trenutak bude ujedno jedini kad je narod u bilo kakvoj vrsti odnosa s dosadašnjim ili budućim zastupnicima: nakon toga se više ne prate, ne čuju, ne susreću i pretežno ne razumiju.
Hajde, predsjednica države još negdje i otputuje, pozdravi neki sportski rezultat, obavi važne protokolarne stvari, čak se nekad inatljivo postavi u odnosu na Vladine odluke ili se javi s oprečnim gledanjem na pojave u društvu.
Daleko od toga da uloga predsjednika države danas ima značaj i približan onome kad su se stvarale demokratske institucije, ali opće je razmišljanje da se nakon Tuđmana i polupredsjedničkog sistema, pozicija šefa države i trebala reducirati, i po ovlastima i po značaju te funkcije u političkoj hijerarhiji.
No, nitko tko drži do teško izborene demokracije ne bi trebao biti miran ni ravnodušan što se, možda i brže nego predsjednička, razvodnjava i razara uloga i značaj parlamenta. Demontaža je već otišla toliko daleko da je danas teško naći osobe među nama, čak i one koji su zbog vlastitog posla pojačano zainteresirane, koje uopće imaju u fokusu Sabor kad žele saznati konkretne zakonske promjene ili inovacije. Sabor jednostavno više nije centar rasprave ni o jednoj važnoj društvenoj stvari: sve se one prije toga iscrpe u gotovo danonoćnoj zagušujućoj javnoj komunikaciji premijera i sve sile njegovih ministara, zatim raznih analitičara i PR-ovaca, i onda još nešto sitno u reakcijama manje ili više angažirane oporbe, koja tu nešto nevoljko pokušava uhvatiti korak.
Kad nešto dođe u Sabor, znači da je već odavno riješeno. Kad netko govori u Saboru, znači da ga nitko ne sluša dok eventualno ne opsuje, uvrijedi ili baci neku stvar da dobro odjekne. Kad se u društvu događa nešto važno, u Saboru se tad sigurno raspravlja o, recimo, nekom HNS-ovu pravilniku iz domene stanogradnje. Kad krene neka važna reforma, u Saboru će to proći pred deset zastupnika u neku srijedu poslijepodne. Kad uspijete razumjeti za što se neki određeni zastupnik zauzima, on će brzo promijeniti klub i sjesti šest stolaca ulijevo ili udesno i opet nećete znati na čemu ste.
Na saborske sjednice, ako se više uopće gledaju, sigurno se ne gleda kao na kvalitetne rasprave o budućnosti države, nego se na taj kanal u dosadi skreće između drugih, zabavnijih i profesionalnije smišljenih TV realityja, da se vidi neka brza čarka, ili čuje kakva uvredljiva slabo duhovita dosjetka koju je smislio “kopirajter” kojega je unajmila PR agencija koju vodi prijatelj od prijatelja od zamjenika ogranka stranke koji je dobar s predsjednikom.
Ne treba idealizirati ni biti odviše nostalgičan: Sabor ni ranije nije bio mjesto gdje se dogovarala sva politika i gdje su se donosile najvažnije odluke. Nije ni prije bio čist od vulgarnosti, banalnosti i političkog smeća. Ipak, ulagalo se više u dignitet te institucije i bolje se održavao privid da to mjesto oslikava i poštuje volju naroda, da se tamo povremeno bori za neku važnu stvar ili barem za javnu riječ, da se tamo može politički pasti ili barem spotaknuti. Sabor se povremeno isplatilo pogledati, o Saboru je nekad vrijedilo pročitati, od saborske rasprave moglo se katkad nešto i očekivati.
Sad je pak trend da i Sabor, ali i svi mehanizmi koji proizlaze iz Sabora, poput na primjer Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa, budu srozani na razinu ukrasa i formalnosti, da izvršnu politiku (ma gdje ona bila koncentrirana) ne mogu nikad i nikako iznenaditi, da zastupnici mogu doći do izražaja jedino u ekscesima bez stvarne težine i sadržaja, da se iscrpljuju opterećeni različitim infantilnim procedurama, oduzimanjem riječi, dizanjem tablica, ukratko da nitko ne može reći kako ih nema i da ne postoje, ali da im je jedina mjerljiva funkcija to da su birokratski, tehnički, glasački servis svake momentalne vlasti.
Ovakav Sabor tuga je Hrvatske i nije do kraja demokratska vlast ona koja stvori, uzgaja i tolerira takav odnos prema parlamentu.
Parlament toliko okljaštren u svojoj funkciji zajednički je grijeh HDZ-a i SDP-a.
Iako je dakle i u ranijim sazivima bilo zaobilaženja i profaniranja parlamenta, ovo je dosad najgore razdoblje za Hrvatski sabor.
Prvo, parlamentarna većina nikad dosad nije bila sklepana i učvršćena s tolikom količinom kompromisa i neprincipijelnosti, što je onda zasjedanja Sabora pretvorilo u naporne sesije formalnog prolaženja kroz sve te ranije postignute dogovore, bez realnog interesa opozicije da nešto doista pokuša pokvariti, jer je praktično nemoguće.
Drugi faktor destrukcije Sabora jest struktura zastupnika: deintelektualizacija politike tamo možda najviše dolazi do izražaja. Premda se saziv uvijek slagao od provjerenih i poslušnih stranačkih vojnika, nastojalo se ipak voditi računa i o balansu pameti. Danas se rijetkog zastupnika primijeti onda kad mu daju riječ, više ih dođe do izražaja tek kad im riječ oduzmu jer onda nastupa straža, što je gotovo jedina prava akcija na saborskim sjednicama.
Treće, sumanuti saborski poslovnik koji ubija raspravu donesen je vjerojatno vođen idejom kako se prosvjedne pokrete a la Živi zid i na neki način Most, može ušutkati, suzbiti, suspregnuti tako da im se smanji prostor govora. To je naravno posve iracionalno razmišljanje jer prijenosi ili citiranje saborskih sjednica nisu ni jedini ni glavni mediji širenja ideja takvih organizacija, nego su to društvene mreže i ostali alternativni izvori informiranja.
Da je Živi zid čekao svoju minutažu u Saboru, nikad ne bi ni ušao u Sabor.
Četvrto, opozicijsku aktivnost u Saboru bitno ograničava namjerno upravljana nestabilnost u najvećemu oporbenom klubu, onom SDP-ovu. Svaka čast Živom zidu ili Mostu, ali i dalje je na strani oporbe pojedinačno najviše SDP-ovih zastupnika, no oni će danas puno lakše uvjeriti građane u to da su jedni protiv drugih, nego da imaju čime kvalitetno proturječiti predstavnicima vlasti u parlamentu.
Rješenja za spas hrvatske parlamentarne demokracije sigurno postoje, no ona su daleko izvan interesa stranaka koje danas mogu skupiti dvotrećinsku većinu i promijeniti baš svako pravilo, kao što to i čine. Ta bolja, logičnija pravila podrazumijevala bi uvođenje više demokratskih osigurača, veću demokratsku disciplinu i, dakako, puno više rada. Danas Sabor postoji još samo kao zgrada i kao mjesto troška.
Njegovo demokratsko bilo ne može se više opipati.