Okršaj nekadašnjeg premijera s današnjim šefom Vlade u pitanju stanja državnih financija zvuči kao prepirka dvojice konkurentskih knjigovođa uoči kakvog važnog računovodstvenog kongresa na kojemu će se raspravljati o novim standardima u kontrolingu i možda još malo proći kroz praktične izazove nakon nove sezonske serije promjena u poreznim propisima i procedurama.
- Vlada SDP-a, Vlada Zorana Milanovića, zadužila nas je za 71 milijardu. Nije mi jasno kako se netko kandidira nakon takvog zaduženja. Ova Vlada ne samo da ostvaruje proračunske viškove i u 2017. i 2018. nego je ovo Vlada za čijeg je mandata prosječna plaća narasla triput više nego u vrijeme vlada Tihomira Oreškovića, Zorana Milanovića i Jadranke Kosor zajedno - kaže Plenković.
- Ubogi Plenković, politički štićenik svojih HDZ-ovih prethodnika, priča o javnom dugu. Da se zna: u četiri godine HDZ-a, od 2007. do 2011., baš kada je štićenik Plenković instaliran u Hrvatski sabor, Hrvatska je zadužena za ukupno 102 milijarde kuna. Ne 70, nego 102 milijarde! Deficit proračuna narastao je na 25 milijardi kuna! 3,5 milijarde eura. Javni je dug bio prešao 65% BDP-a - odgovara mu Milanović.
Ta ostrašćena, a toliko sužena polemika o javnim financijama ne odvija se u nas između financijskih stručnjaka ili za to zaduženih ministara, nego u njoj sudjeluju politički lideri i oni koji bi to željeli biti. Ti najistaknutiji političari ovog vremena, u izostanku liderskih tema i sadržaja, vode bizarne dnevnopolitičke dvoboje o ovim ili onim bilancama, dugu opće ili djelomične države, odnosima ulaznih i izlaznih troškova, rastu javnih prihoda u odnosu na ovo ili ono.
Nešto u stilu “naša je vlada uspješna jer je toliko i toliko posto nečega raslo brže nego u vrijeme vaše vlade, a vaša nas je zadužila toliko i toliko više od naše, a kad naša završi, sve će biti toliko i toliko iznad vašeg rezultata”.
Dok o tome govore, s manje ili više dobro usvojenim površnim znanjima, pripadnici naših političkih elita ne uočavaju problem: život građana ne može se modificirati interpretiranjem bilanci, nego isključivo stvarnim promjenama koje će oni sigurno osjetiti i bez dodatnih objašnjenja u Power Pointu.
Činjenica da građani gotovo uvijek značajno bolje vrednuju ministre financija nego recimo predsjednike vlada govori, uz ostalo, i to da ljudi vjeruju da je posao šefova vlada i stranaka daleko opsežniji, širi i izazovniji od samog dovođenja u red ili držanja pod kontrolom državnih financija. To što je i u današnjoj Vladi ministar financija Zdravko Marić prihvaćen u javnosti bolje od samog premijera ne govori o ispolitiziranosti javnosti koja “ne shvaća prave teme”; naprotiv, to nam govori da građani itekako dobro prepoznaju važnost brige o državnoj blagajni, ali da to registriraju prvenstveno kao zadatak i obavezu određenog dijela administracije koji ni ne bi trebao ovisiti o trenutačnim stranačkim odnosima, a nipošto ne kao jedini bitan sadržaj politike.
Dakle, za svakog je premijera - pa tako i za Plenkovića, ali i za sve izazivače, prema tome i za Milanovića - relativno bizaran trud da priznanje i naklonost većine privlači tako da odgovornije upravljanje proračunom prikazuje kao ključan kriterij pri procjeni uspjeha svoga liderstva i politike.
Građani to, jednostavno, očekuju kao standard i svjesni su da nijedna vlada nije ni isključivo kriva ni jedina zaslužna za pad ili rast bilo kojeg ključnog ekonomskog i financijskog parametra. Ono što očekuju i od vlasti i od opozicije jest nadstandard, a to su vizije kako u uvjetima urednijeg financiranja države postići sretnije i uspješnije društvo, dobiti zadovoljnije i sigurnije građane, potaknuti ispravne procese i napraviti novu vrijednost u svim područjima života.
Pogrešno je pretpostavljati da će se izbori i kampanje dovijeka rješavati podmetanjem zavaravajućih prioriteta kao tobože ključnih točaka razlikovanja. I da će se građani i dalje u budućnosti prema strankama i kandidatima određivati najviše u odnosu na to koja nas je točno vlada više ili manje zadužila, koja je imala 2,4, a koja 2,8 posto rasta BDP-a u trećoj godini mandata, tko je više pomogao, a tko više naštetio BiH, tko bi više mazio, a tko više gazio migrante, tko dokazuje vjeru izbjegavanjem joge, a tko na druge načine, kome je više rastao, a kome padao turizam...
Bit će ipak da će se morati nešto malo više truditi, jer društvo s vremenom i napretkom očekuje i traži više, zahtjevnije, mudrije, originalnije, pa i politički strastvenije. Građani žele sve veće prilike u životu, a ne mogu ih dokraja, ili ih uopće ne mogu vizualizirati kroz priče o boljem stanju “opće države”.
Građani očekuju da se eventualna vizija i rezultati neke vlade, lijeve ili desne ili lijevo-desne, prije svega odražavaju na stvarni život: da zaista raste kvaliteta obrazovanja, a ne da je obrazovanje samo politikantska tema međustranačkih natezanja; da se unaprijedi kvaliteta zdravstva i poboljšaju radni i materijalni uvjeti liječnika i ostalog medicinskog osoblja; da se iz temelja promijene sustavi socijalne skrbi i skrbi o obitelji; da se poveća sigurnost ljudi, stanje osobnih sloboda i sigurnost poduzetništva; da sudstvo svakim danom postaje sve neovisnije i da sve više radi u korist jednakih prilika.
Tko o tome bude govorio - a posebno tko o tome bude govorio iskrenije i kvalitetnije - taj će brzo izbiti ispred svih knjigovođa i kalkulanata.