POBJEDNICI I GUBITNICI

OKUPLJANJE BEZ UVJERENJA: U SDP-u se iscrpljuju na obnovi mita o Milanoviću, smirivanju ambicija Josipovića, prate da se ne potuku Maras i Holy...

    AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 15.06.2019. u 12:14

Zagreb, 260519.
Iblerov trg, sjediste SDP-a.
Pracenje izbornih rezultata Socijaldemokratske partije Hrvatske za izbore za Europski parlament 2019.
Na fotografiji: obracanje predsjednika SDP-a Davora Bernardica.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovacev / CROPIX

Davor Bernardić; u drugom planu s lijeva na desno: Tonino Picula, Rajko Ostojić, Biljana Borzan, Predrag Fred Matić

U SDP-u nemaju vremena baviti se stvarnim problemima građana. Iscrpljuje rad na održavanju dojma o Bernardiću kao političaru s perspektivom. Pa onda rad na obnavljanju mita o Milanoviću. Pa na smirivanju Josipovićevih ambicija. Pa držanje Rajka Ostojića na distanci. Pa obuzdavanje Komadine. Pa jednim okom pratiti da se ne potuku Maras i Mirela Holy

Ne stišava se samozadovoljstvo u SDP-u zbog, zapravo, prilično lošeg rezultata na europskim izborima. Govori se o čudesnom oporavku, mašta o velikom povratku i tlapi o navodnoj novoj energiji. Na tom valu bude se stare ambicije i novi apetiti. U pojedinim se tumačenjima ide toliko daleko da se mizernih 18 posto predstavlja kao znak ponovnog okupljanja, to jest povratka odbjeglih glasača koji su se u međuvremenu bili okrenuli drugim strankama i savezima slijeva.

Ponekad se čini kako bi ta slijepa euforija, ako je se brzo ne stavi pod kontrolu, mogla završiti nadrealnim spekulacijama, buncanjem o tome da će, na primjer, pola HDZ-ova saborskog kluba i prije izbora prići SDP-u, da će im se zbog pobjedničke energije još za ljeta priključiti i sam Gordan Jandroković, a da nije isključeno ni to da u SDP uđu i Kolakušić, i Škoro i Kolinda Grabar-Kitarović.

Da će dostići dvotrećinsku većinu, a HDZ da će se zbog njih raspasti, kad već nije zbog Plenkovića i Brkića.

Neumjereno oduševljenje, u biti, proizlazi iz stanja šoka da stranka kojom upravlja Davor Bernardić uopće može dostići i tih skromnih 18 posto na izborima. Nevjerica je, naravno, opravdana, no čuđenje ipak nema izborni potencijal, pa će za bilo kakav dugoročniji optimizam u SDP-u trebati nešto više od D’Hondtove sreće i kadrovskih kompromisa.

Valjat će im, naime, pronaći dublji i ujednačen sadržaj, neku politiku, ali ne politiku što boljeg i bržeg zapošljavanja i zbrinjavanja svih propalih i međusobno zavađenih SDP-ovih veličina, nego politiku u odnosu na interese onog dijela građana koji ne živi od politike. Zasad je dojam da u SDP-u isključivo traže unutarnju snagu i načine da nanovo spoje ono što ne bi trebalo opet spajati, da pomire interese političara koje nije nužno miriti. Osjećaj je da SDP i dalje uopće ne traži glasače, nego da svijećom pronalazi sve svoje rasute, zaboravljene lidere i liderčiće da ih ponovno poveže pa onda s tim povijesnim figurama, koje su se od vremena malo natukle po putu, složi nešto što bi nalikovalo na SDP iz boljih dana.

SDP je danas na samo 18 posto prije svega zato što se ne gradi ni s novim idejama ni s novim ljudima, a to bi bio preduvjet za postavljanje temelja stabilnijoj poziciji za budućnost. SDP se mijesi iz ostataka, krpa od recikliranog materijala, to na van djeluje kao neki koncept brzog šnajderaja i obrednog prizivanja duhova. Stranka koja toliko vjeruje u život poslije političke smrti, organizacija koja sve nade polaže u političku reinkarnaciju, sigurno nije snaga koja može privući glasače novih generacija, one koji nisu politički aktivno živjeli u doba Račana i Tuđmana, niti su u život ponijeli ikakve posebne, a naročito ne lijepe uspomene iz razdoblja Milanovića ili Josipovića.

SDP nema šanse pobijediti na nacionalnim izborima, čak ni najpodjeljeniji HDZ, dok god je toliko očito da zajedništvo obnavljaju začepljenih noseva, uvjereni da se raste već samo od zbrajanja. Tu nema okupljanja iz uvjerenja niti, uostalom, ima uvjerenja koja bi vrijedilo okupljati. Dapače, da danas izvadite stotinu izjava i poteza, recimo, pet-šest SDP-ovih “teškaša”, našlo bi se teza za sastavljanje barem pet oprečnih programa, slijeva nadesno. Ono što danas pronose Bernardić, Grčić i ekipa, bezukusna je smjesa oporbenjačke demagogije, parolaškog liberalizma i staromodnog sindikalizma; to niti ima veze sa stvarnošću, niti može zaustaviti pozornost ijednog čovjeka izvan kruga stranačkog klijentelizma.

Upravo je sramotan način na koji se, recimo, SDP postavlja prema pitanju održivosti mirovinskog sustava za buduće generacije, nudeći isključivo politikantski suport jednoj, od sindikata legitimnoj protuvladinoj inicijativi, ali ne predstavljajući, s druge strane, baš nikakvu logičnu, razrađenu, kvalitetnu, ozbiljnu alternativu, iako se radi o stranci koja pretendira nanovo preuzeti odgovornost za vođenje države, bilo kroz sanjanu “veliku koaliciju”, bilo kroz vladu koju bi predvodila slijedom zamišljene izborne pobjede.

U SDP-u, naravno, nemaju ni znanja, ni vremena, ni fokusa, ni koncentracije baviti se stvarnim problemima građana s obzirom na to da imaju toliko vlastitih problema. Iscrpljuje, naime, i troši i vrijeme i energiju, stalan i naporan rad na održavanju dojma o Bernardiću kao političaru s perspektivom. To je nešto na što se cijela stranka mora neviđeno trošiti, to je posao za puno radno vrijeme, a i uza sve to s visoko neizvjesnim rezultatom. Pa onda rad na obnavljanju mita o Milanoviću, također nešto što traži strašnu imaginaciju, vrijeme i energiju. Pa rad na smirivanju Josipovićevih ambicija. Pa držanje Rajka Ostojića na distanci. Pa obuzdavanje Zlatka Komadine. Pa jednim okom pratiti da se ne potuku Maras i Mirela Holy. Pa stalni oprez hoće li progovoriti Hajdaš i Zmajlović i što će reći. Pa koga bi im još Bandić mogao dograbiti u Saboru...

Nije to mala stvar. Važni su to i komplicirani ljudi. Jednostavno, SDP ima bogatu povijest.

U kojoj, očito, namjerava živjeti dalje.

Izdvajamo