PIŠE MILANA VUKOVIĆ RUNJIĆ

Oliver, čovjek koji je pao na Dalmaciju

    AUTOR:
    • Milana Vuković Runjić

  • OBJAVLJENO:
  • 31.07.2018. u 23:00

Oliver Dragojević i Zdenko Runjić

I moja plaža, baš kao vaša, vaš kafić, trg, kvart, od jučer odzvanjaju Oliverom. Samo u Splitu, više od stotinu ljudi okupilo se tijekom prve noći na ovom svijetu bez Olivera i pjevalo ga. Iste noći, iz smjera Duća, opet ga čujem. Navili su ga na najglasnije u kafiću na plaži. Ljudi gledaju more, pijuckaju i puštaju da ih opet prožme. Svjesni ili ne, tetovirani smo njime, istočkao je naše živote, obujmio nas na neki čudan način, tako da je o njemu nemoguće reći nešto suvislo. Previše je tu uspomena, onih najprivatnijih, djetinjih, još dok nismo bili osobe kakve smo danas, što su se odvijale uz Olivera negdje u pozadini.

"Daj mi svoju ruku sad kao nježan cvijet", stoji u nama kao neko stabalce, taj stih, glas, melodija. Makar se uz tu pjesmu više stotina puta najeli riba na gradelama i točali kruh u maslinovo ulje, umjesto da nekog zaprosimo, ona je temelj, naša praemocija. Vjerujemo u ljubav i onda kad ne vjerujemo. Kad sam bila mala, tata me odveo na more da se oporavim od nekog kašlja i na plaži mi je pjevušio "Galeba". Mojem je mužu njegov otac Zdenko na nekoj drugoj plaži, koju godinu ranije, pjevušio "Galeba". Boris ga je prije svih čuo i time se najviše ponosio. Jučer slušam "Galeba" i neočekivano mi poteku suze. Znali smo da je Oliver bolestan. Pa ipak. Došao je crveni Mjesec i odnio nam ga je.

Prijatelj mi se sinoć žali kako mu se više ne da slušati o beskraju i Oliveru, o glazbi za anđele i vječnosti. No, kako da budeš razborit, racionalan, pametan, kako da kažeš nešto manje patetično, kad se on uvijek tako izravno obraćao osjećajima. Malo hrapavim glasom, tugaljiv poput trubadura, nikad nam nije dao da budemo pri sebi, da zastanemo i razmislimo. Za mene, poludalmatinku, najsvetiji trenutak jest kad sredinom ljeta prođem sv. Rok, udahnem miris, zapjevušim Olivera. Poznajem ga oduvijek, on je krhki junak s naočalama s LP-ja moje starije sestre.

No, nisam se nadala da ću ga upoznati doista i da će mi pjevati na svadbi. Takve stvari čovjek ne može planirati. "Reci Oliveru, priznaj mu koja ti je njegova najdraža stvar", rugao mi se muž u našoj svadbenoj noći. Istina, naš pjevač bio je malko začuđen kad sam mu šapnula da mi je želja čuti "Što učinila si ti", ali namignuo mi je i otpjevao je uz gitaru. Nije to baš najromantičnija Oliverova pjesma. Ali, nisam ni ja nešto romantična. U duši sam ostala rocker.

Moje prijateljice bile su u ekstazi. Gledala sam ih na svojem vjenčanju, mog svekra i Olivera, taj par iz snova. Zrikavci, masline, kamen, ulje, ružmarin, pretočeni u melodiju i glas. A tu je i Nadalina, žena u koju smo svi bili zaljubljeni, staro i mlado, žensko i muško. Kao malo stariji pjevač, premda je tada bio nešto mlađi od mene, Oliver je zavladao prvim Melodijama hrvatskog Jadrana, festivalom moga svekra, sa svojom "Cesaricom". "Cilega života moje tilo je bez nje, ka cviće bez vode". Opet cvijet. Ljubav o kojoj Oliver pjeva prije svega je nježna, a onda sve ostalo.

Malinkolija. Na kraju, može li on uopće umrijeti? Jasno da ne može. On je, poput Bowieja, čovjek koji je pao na Dalmaciju da bi nam pokazao zašto je volimo. I vi, Dalmatinci, i mi, poludalmatinci, pa tako i oni koji uopće nisu Dalmatinci. Obožavamo je, možda ne zbog nje, nego zbog njega. Onaj tko može, neka napiše nešto ozbiljnije i suvislije, neka se baci na analizu njegova opusa i na razne blistave trenutke njegove karijere. Ja ću osluškivati galebove dok netko opet ne pusti "Galeba".

Izdvajamo