KOMENTAR

Ono što Vlada naziva reformom pravosuđa tek su tehničke izmjene

Damjan Tadić / CROPIX

Šef Vrhovnog suda Đuro Sessa i ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković

Svašta se u Hrvatskoj naziva reformom, pogotovo u pravosuđu. Tako je aktualna Vlada zvučnu etiketu “reforma pravosuđa” nalijepila na paketić novih zakona i zakonskih izmjena koje su prošli tjedan prošle prvo saborsko čitanje. Riječ je o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima, Zakona o DSV-u i novim zakonima koji reguliraju područje i sjedište sudova i državnih odvjetništava te rad DORH-a.

Ono što Vlada preuzetno naziva reformom, najjednostavnije bi se moglo nazvati tehničkim izmjenama, a u nekim aspektima i korakom natrag. Jedina ozbiljnija izmjena odnosi se na ukidanje prekršajnih sudova i njihovo pripajanje općinskim sudovima. Međutim, ni najhrabriji futuristi među sucima ne usude se prognozirati stvarne učinke toga eksperimenta.

A prilično bauljanje na putu hrvatske pravosudne reforme najočitije je u racionalizaciji mreže sudova. Bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić je 1. travnja 2015. pod egidom racionalnijeg i ujednačenijeg radnog opterećenja sudaca ukinuo više od 80 općinskih i prekršajnih sudova. Aktualni ministar Dražen Bošnjaković tri godine poslije “vesla” u suprotnom smjeru - zakonom predlaže da se deset ukinutih općinskih sudova - vrati. Tako bismo umjesto sadašnja 24 imali 34 općinska suda. Čak ni samim HDZ-ovicma nisu jasni kriteriji po kojima se u neke gradove poput Đakova, Kutine, Markarske, Sesveta, Crikvenice ili Vinkovaca ukinuti općinski sudovi vraćaju. Oporba će reći da ih uglavnom vraćaju u gradove gdje je HDZ na vlasti i da je riječ o čistoj političko-populističkoj, a ne racionalnoj organizacijskoj mjeri.

I dok ministar Bošnjaković govori o reformi, teško se oteti dojmu da kronični bolesnik hrvatskog sustava - pravosuđe - u nekim segmentima klizi natrag - u “slavne” devedesete. Predsjednica Republike u ljeto prošle godine za predsjednika Vrhovnog suda predložila je, a saborska većina potvrdila, Đuru Sessu, čovjeka koji je u jeku 90-ih sudačku karijeru prekinuo radi odlaska u HDZ-ovu izvršnu vlast, u diplomaciju, pa se vidjevši da je karijerni uspon u diplomaciji neizvjestan i nesiguran, vratio u pravosuđe. U kojoj mjeri je predsjedniku Vrhovnog suda stalo do transparentnosti u pravosuđu, najbolje govori činjenica da je upravo on jedan od najžešćih protivnika ideje o javnoj objavi sudačkih imovinskih kartica. Na njihovu internetsku objavu odlučio se čak i više nego oprezni ministar Dražen Bošnjakvić predloživši ih u aktualnim zakonskim izmjenama.

O važnosti pravosuđa u hijerarhiji prioriteta ove Vlade ponešto govori i Plenkovićev odabir ministra pravosuđa nakon razlaza s Mostom i povratka toga resora u HDZ-ove ruke. Za ministra je odabrao već viđenog, statičnog i nekarizmatičnog HDZ-ovca Dražena Bošnjakovića. Mjesta njegovih pomoćnika potrošio je na političko podmirivanje koalicijskih partnera, i to onih patuljastih - jedno je pripalo prebjegu iz stranke “Promijenimo Hrvatsku” Juri Martinoviću, a drugo HDSSB-ovcu Josipu Salapiću. O “reformskim” strujanjima u pravosuđu govori i činjenica da je ministar prošlog mjeseca u zatvorski sustav “na mala vrata” i u tišini vratio bivšeg ravnatelja zatvora Remetinec, Juru Žulja. Onog istog koji je potkraj 2014. nakon 46 godina staža u zatvorskom sustavu sam zatražio prekid službe i umirovljenje. Međutim, svakom upućenijem dobro je znano da je Žulj na prekid službe bio primoran zbog načina na koji je vodio Remetinec i zbog suspektnih društvenih veza. Žuljevu povratku u sustav vjerojatno nije odmogla ni činjenica da mu je supruga predsjednica temeljne organizacije HDZ-a na zagrebačkom Črnomercu.

A koliko je aktualnoj Vladi i HDZ-u doista stalo do reforme pravosuđa, najbolje svjedoči odnos prema Državnom odvjetništvu. Dinku Cvitanu mandat istječe 24. travnja. Iako je prema zakonu Vlada bila dužna prijedlog kandidata za glavnog državnog odvjetnika dostaviti Saboru najkasnije do 24. siječnja ove godine, njegovo ime ne znamo ni danas. Koliko je HDZ-u stalo do poboljšanja rada DORH-a govori i činjenica da je Dinko Cvitan dočekao kraj 4-godišnjeg mandata a da Sabor praktički nije raspravio ni jedno njegovo godišnje izvješće o radu DORH-a. Cvitanova godišnja izvješća za 2015. i 2016. skupljaju prašinu na saborskim klupama, a uskoro stiže i ono za 2017. I dok vladajući Cvitanova izvješća drže u ladici i čekaju da mu mandat iscuri, “stupovi društva” koje DORH kazneno goni ne miruju.

Zdravko Mamić je u jednom od svojih javnih monologa Cvitana i DORH optužio za “najgore nezakonje u povijesti RH” i znakovito poručio: “E - nećeš Cvitane”. Par dana poslije, Branimir Glavaš, kojem se pred zagrebačkim Županijskim sudom ponavlja suđenje za ratne zločine, zamjenika osječkog županijskog državnog odvjetnika, istog onog koji ga je 2007. optužio za mučenja i likvidacije srpskih civila na Dravi, nazvao je - sudionikom agresije na Hrvatsku. I dok Mamići i Glavaši napadaju, a rokovi cure, ministar Bošnjaković nas uvjerava u reformu pravosuđa.

Izdvajamo