IN MEMORIAM

OPROŠTAJ NEVENA BERTIČEVIĆA OD TOMISLAVA ŽIDAKA On je bio veći od onih o kojima je pisao. Od sada će u sportu sve biti drukčije...

Bad Waltersdorf 200707.
Arsen Wenger i Tomislav Zidak
Foto : Marin Tironi / cropix
Marin Tironi / HANZA MEDIA

U srpnju 2007. s grupom hrvatskih novinara u austrijskom Bad Waltersdorfu intervjuirao je dugogodišnjeg menadžera Arsenala Arsena Wengera

Tomislav Židak i ja bili smo stari ratni drugovi još od vremena kad je Tomica bio u Sportskim novostima i kada smo zajedno krenuli u jednu veliku avanturu još s Olimpijskih igara u Sarajevu. No od svih tih dana najradije se sjećam i svako malo sam se znao sjetiti ljetnih Olimpijskih igara u Seoulu i našeg motela na kraju grada u Atlanti gdje smo se navečer znali okružiti rasporedom za neki novi dan i uz Jack Daniel’s, svi smo imali neki svoj porok, pripremali novi dan.

I tako smo jednu večer ostali dugo u press centru i Tomica je imao silnu želju otići na piće u Olimpijski park, ali uspio sam ga nagovoriti da krenemo prema našem skromnom utočištu odmoriti se za novi dan. I tek što smo stigli do našeg motela vidjeli smo snimku koja se vrtjela na CNN-u, snimku o napadu na Olimpijski park. Od posljedica ranjavanja jedna je osoba na mjestu ostala mrtva, dok je jedan TV snimatelj podlegao težini kamere i srčanom udaru. Tek što smo vidjeli izvješće iz Olimpijskog parka, Tomica, kakav je već bio, u hipu mi je poručio.

- Debeli, ovo ti nikada neću oprostiti. Upropastio si mi priču karijere, a ova je mogla biti za Pulitzerovu nagradu. Nikad ti to neću oprostiti i zaboraviti.

Naravno da je oprostio i zaboravio već dan kasnije, jer Tomislav Židak bio je takav. Nikada nije dugo pamtio loše stvari, a u duši je bio veseo čovjek, ali sa stalnim istraživačkim duhom, i on je doista bio tužan i šokiran što nismo onu večer završili u Olimpijskom parku.

- Ali netko od nas dvojice mogao je poginuti.

Bad Tatzmannsdorf, 280512.
Austrijski Bad Tatzmannsdorf nova je baza Hrvatske nogometne reprezentacije u sklopu priprema za Euro u Poljskoj i Ukrajini. Vatreni ce se u Austriji pripremati do 1. lipnja. Dan kasnije putuju za Oslo u kojem ce se igrati druga prijateljska utakmica s Norveskom. Bad Tatzmannsdorf bio je kamp reprezentacije i tijekom priprema za Euro 2008. u Austriji i Svicarskoj. Za razliku od jucerasnjeg, revijalnog, danasnji trening bio je ozbiljan i reprezentacija se vratila u radni ritam.
Na slici: Eduardo da Silva Dudu i Tomislav Zidak.
Foto: Srdjan Vrancic / CROPIX
Srdjan Vrancic / HANZA MEDIA

Tomislav Židak s Duduom, jednim od svojih vječnih miljenika, u Bad Tatzmannsdorfu u svibnju 2012. godine tijekom priprema reprezentacije za Europsko prvenstvo

 

Čovjek Sportskih

I to sam mu rekao, ali ga nisam previše impresionirao. Tomislav Židak bio je jedan od onih novinara koji bi sve dao za dobru priču i nije pitao za cijenu. Upravo je u tome bila njegova genijalnost i zato je naš odnos bio toliko briljantan dok smo bili zajedno u Sportskim novostima.

A Tomica je bio čovjek Sportskih novosti baš kao što je danas otišao kao čovjek Jutarnjeg lista, i baš kao što će svima koji su barem jednom pročitali njegov tekst biti jasno da je bio jedan od onih koji je živio za novinarstvo. A za novinarstvo je bio spreman i umrijeti. Njegova prirodna smrt je dokaz, njegov odlazak šokirao je sve koji su poznavali i voljeli njegov rad i bili zaljubljeni u novinarstvo Tomislava Židaka.

A ako ste voljeli novinarstvo, morali ste biti zaljubljeni u sve što vam je ostavio Tomislav Židak, jer to je bila rijeka briljantnih rečenica, rijeka koja je bila toliko dominantna da mu jednostavno nije bila ravna. Žao mi je što nismo na istom mjestu i u istim novinama završili svoj put, ali smo ostali dobri, povremeno se čuli, a Tomica se uvijek prvi javio kad bi od starog društva, još netko od nas veterana otišao. I baš je tako nedavno napisao...

- Polako se rasipamo, ostali smo samo još Neven i ja.

Bio sam uvjeren da je Tomislav Židak upisan u legendu i da je njegov put zapisan u zvijezdama, ali kako vrijeme nikoga ne čeka, sve godine nas nisu mazile. Ja sam otišao u mirovinu, Tomica još uvijek nije, ali je ostao ključna figura sportske rubrike Jutarnjeg lista. Što god je trebalo, od intervjua do Olimpijskih igara, vi ste se mogli pouzdati u Tomislava Židaka i njegovo novinarstvo koje je možda posljednje od onih velikog kova, posebnih ljudi i posebnih novinara. Siguran sam da bi vam nešto više o tome mogao kazati i Ćiro Blažević, čovjek koji se na određeni način pokušavao brinuti o zdravlju Tomislava Židaka, ali Tomica je bio takav čovjek brinuo se sam. Nekako smo istovremeno završili u bolnici i čuli smo se nekoliko puta. Prvi put smo razgovarali o bolesti, opakoj i onoj drugoj, a posljednji put smo se čuli dan prije nego što je otišao na operaciju.

- Debeli, javi se, kad se oporavim mogli bismo i popiti piće.

Pokušao sam se javiti, ali danima njegov mobitel nije bio u optjecaju. Ne znam točno što i kako je to bilo, ali znam, čuo sam da je s vremenom postao depresivan, baš kao i svi mi kojima vrijeme polako, ali neumitno bježi. Znao sam da nešto definitivno nije dobro kad mu prvi put nije izašla kolumna “Iz maksimirske šume”, jer definitivno je živio za pisanje tih kolumni subotom.

Bec, 060508.
Nekadasnji austrijski nogometas, igrac Rapida,Barcelone i izbornik reprezentacije Hans Krankl u beckom kaficu Goleador je dao ekskluzivni intervju za Jutrnji list.
Na fotografiji u razgovoru sa Tomislavom Zidakom.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
- jl specijal -
Ronald Gorsic / HANZA MEDIA

Centarfora bečkog Rapida i Barcelone, Hansa Krankla, po Židakovom mišljenju najboljeg austrijskog igrača u povijesti, intervjuirao je 2008. godine, tijekom Europskog prvenstva u toj zemlji. Pričali su, pisao je Židak, u caffe baru Goleador, gdje je reporter Jutarnjeg došao s adutom u rukavu - Petrom Bručićem, bivšim Kranklovim suigračem

 

Učitelj

Jedna od najvećih osobina Tomislava Židaka bila je nesebičnost. Uvijek je bio spreman pomoći ako je netko pitao ili tražio, i on se doista nikada nije umorio od pomaganja drugima. Čudesni i čarobni kritičar svega što je vidio i prošao u nogometu, ali ne samo u nogometu, Tomislav Židak se davno profilirao kao čovjek kojem treba staviti samo jednu etiketu. Najveći. Za Židaka ništa nije bilo nedostižno, njegova rečenica je imala snagu, razornu snagu kojoj nitko nije bio ravan i danas smo svi koji smo ga poznavali i voljeli ostali bez prijatelja, učitelja, legende novinarstva. Jer ako postoje legende, onda je u sportskom novinarstvu Tomislav Židak apsolutna legenda. On je bio jedini veći od onih o kojima je pisao, pa makar to bili najtalentiraniji i najveći nogometaši. Ali ne samo nogometaši, jer Tomislav Židak je znao balansirati i pokazati koliko je velik bez obzira je l’ bio na prvenstvu svijeta u nogometu ili na Olimpijskim igrama.

I zato za sve nas i vas koji smo ga poznavali i voljeli, dovoljno je reći da je bila sreća živjeti i surađivati s Tomislavom Židakom. Od danas će u sportu sve biti drukčije, od danas ćemo se morati naučiti živjeti bez Tomislava Židaka, iako u nama će uvijek biti onakav kakvog pamtimo i znamo. Legenda.

Izdvajamo