Draga Mašo, kažu mi da se vrijednost ljudi mjeri po dubini traga koji za života ostave, pa ako je to točno, onda si ti nama, iako si bila samo pas, dvaput veći čovjek od mnogih koje znamo.
Punih 13 godina bila si nam obitelj i sad kad te nema, prokleto nam nedostaješ.
A bila si zajebana, Mašo, baš prznica od početka, najslabija u leglu, mala ljubomorka velikog srca. Znaš i sama, strašno si me mogla iznervirati. Danju bi se iz inata zavlačila u moj ormar i kunjala mi na ispeglanim košuljama. Noću bi se gurala pod pokrivač i lizala mi tabane. Krala si mi čarape, grizla papuče, hrkala pod uhom i dahtala za vratom.
A kad bi zbog toga nastalo kreševo, uredno si bježala ženi u krilo, pa me odatle prkosno gledala i zadovoljno mljackala. Znala si da ti ne mogu ništa jer gazdarica kuće... ta te branila do zadnjeg daha.
Bila si kujica koju nisu zanimali fešn i hipsteraj.
Na čistokrvne štence za kojima raznježeno uzdiše cijeli kvart, uglavnom si režala ili im hladno okretala leđa. Okidala si isključivo na onog poluslijepog pinča iz Španskog, starog k’o Biblija, bez jedne noge i spaljenog repa. A baš on te nije šiljvio, i ne drami zbog toga - najveće ljubavi uvijek su neuzvraćene.
Kad je u našu malu familiju stigla kći, bila si već dama u godinama, boležnjikava, i kao Jeremija njurgala svaki put kad bi malena po stanu radila darmar.
Sjećaš se kad smo prvi put razmotali njezinu pelenu? Oboje smo se onesvijestili, ja od užasa, ti od užitka. I preživjeli smo.
A kad te ganjala po stanu i bacala kuhinjske krpe po glavi? Gađala te lopticama, vukla za rep? Oblačila u princezu?
Voljela si ju, znam da jesi, slično kao i ja tebe. K’o fol si grintala i puhala, kolutala očima, ali bez nje nisi mogla. Kao ni ja bez tebe.
Noću bi stražarila uz njezin kinderbet i glumila čuvara. Kad bi jela, vrebala si joj pod nogama i čekala da joj hrana padne iz tanjura. A padala je, bilo je hrane i po zidovima, i po odjeći, i po tebi, i po podu.
I to smo preživjeli. I brda pelena, i zašarane zidove, i izgrizene papuče, i temeprature, i doktore, i suze, i smijeh.
Ti si sve to stoički trpjela, a kad bi ona zaspala, hladnokrvno bi joj se prošetala po tek sagrađenom dvorcu od legića, porušila ga, pa legla u njen šator, razbacala plišance i uvaljala joj se među jastuke. Svašta si toj maloj dozvoljavala.
Ali znala si se i osvetiti.
Bila si kao Joan Collins u Dinastiji, maltezer s karakterom buldoga, Vrag sakriven u malu bijelu pahuljicu na četiri noge.
A pred sam kraj malena i ti ste se baš zaljubile jedna u drugu.
Što si ti brže starila, to te ona više grlila i mazila. Dizala te s poda kad su ti noge počele otkazivati. I nije joj bilo jasno zašto se više ne možeš igrati skrivača. I zašto ti se ne da trčati za lopticom.
Nije mi to bilo drago. Znao sam što se sprema, jer bilo ti je sve gore. Nisam htio da se toliko veže za tebe. Često sam se ljutio na ženu jer je to poticala.
I tog zadnjeg jutra, nema tome ni dva tjedna, nakon što ti se stanje preko noći pogoršalo, osjetila je da nešto nije u redu. Prije nego što je krenula u vrtić, pitala je za tebe, poljubila te u glavu i otišla.
I kad se vratila, tebe više nije bilo.
Odveli smo te veterinaru i na kraju si nam tamo zaspala na rukama, u malenoj sobi na kraju hodnika, valjda najtužnijoj u cijeloj ordinaciji.
Nismo te više željeli mučiti, Mašo.
I ne znam tko je više plakao, supruga ili ja. Ona će zauvijek tvrditi da te voljela više, ali ni u to više nisam siguran. Samo što ja to nisam znao pokazati.
A kći? Kad se vratila iz vrtića, bacila je pogled u kut sobe u kojem tvog krevetića više nije bilo. Samo su joj četiri i pol godine, ali odmah je razumjela. I krenule su suze, ali onda i osmijeh jer obećali smo:
Maša će ti mahati s Mjeseca.
I zato, dok si gore, uživaj k’o prasica, ali nemoj nam zaboraviti mahnuti.
Čisto da znamo da si okej. I da si opet srela svoju tronogu ljubav.