USPUTNE ZABILJEŠKE

OSAM RAZOTKRIVAJUĆIH MINUTA U PULI: DOGODIO SE SVJETSKI RARITET Ipak ima tračak nade da postoji i drugačija, bolja i odgovornija Hrvatska

Teško je u tom aplauzu u Puli ne vidjeti  jednu malu, sasvim malu građansku akciju otpora ideologiji nacionalizma

Poznavatelji filmskih festivala kažu da se stručni žiri i publika rijetko potpuno usuglase oko nagrada, što se dogodilo u Puli s filmom “Dnevnik Diane Budisavljević”, koji je osvojio Veliku zlatnu arenu, nagradu za režiju i nagradu publike. Tako je autsajderski film mlade režiserke Dane Budisavljević pobijedio film “General” iskusnog režisera Antuna Vrdoljaka s holivudskim glumcem u ulozi heroja Domovinskog rata.

Nagrađeni je film autsajderski kako zbog činjenice da je to redateljičin igrani prvijenac tako i zbog teme - istinitog događaja, spašavanja srpske siročadi iz logora NDH, njih između 7000 i 12.000, od kojih su tisuće udomljene u hrvatskim obiteljima. Ovaj gotovo nepoznat i zanemaren događaj iz prošlosti i heroina austrijskog porijekla Diana Budisavljević uskrsnuli su tek pred filmskim kamerama, i to, sudeći po kritikama i reakcijama, na veličanstven način kakav izuzetni humanizam ove žene i zaslužuje.

Najviše intrigira činjenica da su poslijeratne vlasti ovaj velebni pothvat očito zatajile, dok je dokumentacija konfiscirana i kasnije zagubljena. I to je - pored užasa koji su proživjela djeca žrtve fašističkog režima - tematizirano u filmu. Ali s obzirom na to da je riječ o primjeru otpora fašizmu, kako je to bilo moguće? Prema mišljenju redateljice, koja je na filmu radila deset godina, razlog je u njezinu stranom i uz to buržoaskom porijeklu, ali i u primjeru otpora građanske klase koji nije organizirala komunistička partija i koji nije bio dio antifašističkog pokreta. Bila je to građanska akcija i “dokaz da je postojalo mnogo junaka u borbi protiv ustaša koji su ostali prešućeni”. Komunisti nisu priznali spontani otpor građana ustaškom režimu, čak i kad je rezultat bio vjerojatno najveći broj spašenih u Drugom svjetskom ratu.

A sve je već bilo spremno za dodjelu nagrade dugo iščekivanom filmu o Anti Gotovini - crveni tepih, fanfare, reflektori, fotoaparati i prigodni govori. Štoviše, publika u Areni mogla je zaključiti da je film “General” favorit iz govora same predsjednice, koja je na otvaranju festivala, uz pozdrav domoljubnom režiseru Vrdoljaku, istaknula:

- To nije priča samo o jednom zaslužnom čovjeku, generalu pobjedničke Hrvatske vojske Anti Gotovini; to je priča Domovinskog rata, ali prije svega priča hrvatske borbe za ljudsku i nacionalnu slobodu.

Taj film dakle ima sve što je potrebno da bude politički podoban, od biografije heroja do imena režisera, od ljubavne priče do domoljubne poruke, pa i podrške vlasti. Kako je onda moguće da su mu promakle glavne nagrade? Možda baš zbog navijanja predsjednice? Jer u Areni se dogodilo više od pobjede “Dnevnika Diane Budisavljević”. Naime, nakon projekcije više od četiri tisuće gledatelja pljeskalo je zapanjujućih osam minuta! Takve su ovacije, kažu kritičari, neviđene i u svjetskim razmjerima. Zato se u ovom filmsko-političkom kontekstu postavlja zanimljivo pitanje: smijemo li iz tog gromoglasnog pljeska, koji još uvijek odjekuje u javnosti, iščitati i neko drugo značenje osim priznanja umjetnosti?

U drugim zemljama možda nije tako, ali ovdje je politiziran svaki segment društva, a posebno kultura, naročito film. Sjetimo se samo smjene Hrvoja Hribara iz HAVC-a. Ili HTV-ova odbijanja otkupa filmova iz nezavisne produkcije uključujući i međunarodno nagrađivani dokumentarac “Srbenka”. Nema sumnje da kriterij podobnosti vlada filmskom proizvodnjom i distribucijom. Odatle i pitanje igra li otpor podobnosti ulogu u ovoj neviđenoj reakciji publike? Može li u našim okolnostima filmska publika biti neutralna i objektivna? Bez namjere umanjenja kvalitete “Dnevnika”, zašto aplauz oduševljenja i podrške filmu ne bi istovremeno mogao biti manifestacija političkog i svjetonazorskog opredjeljenja publike, odnosno građana?

Pogotovo zbog prisustva vlasti. Jesu li ovacije reakcija Puljana, dakle Istrijana, koji su tradicionalno antifašistički nastrojeni i znači li to da bi publika u Splitu ili Zagrebu reagirala drugačije? Nadajmo se da ipak ne bi, iako se dovoljno prisjetiti kako su u Splitu veterani pokušali spriječiti kazališnu predstavu Olivera Frljića. No filmsku publiku u Puli nisu te večeri činili isključivo lokalni građani, aplaudiralo je i mnoštvo ljudi iz svih krajeva zemlje. Teško je razlučiti manifestaciju zasluženog divljenja od izražavanja neke vrste uljuđenog protesta protiv direktne političke manipulacije kulture.

Ne bi bilo fer očekivati previše od jednog filma, ma kako odličan bio, i jedne izuzetne reakcije publike. Ali jednako je tako teško u tom aplauzu u Puli ne vidjeti - da se vratimo riječima Dane Budisavljević - jednu malu, sasvim malu građansku akciju otpora ideologiji nacionalizma. Jedan tračak nade da postoji drugačija, bolja, svjesnija, osjetljivija i odgovornija Hrvatska koja ne vjeruje u političku podobnost kao kriterij uspjeha - ili barem ne u umjetnosti. Jer nada je nešto što ovoj zemlji najviše nedostaje.

Izdvajamo