U subotu, 3. kolovoza, zaputili smo se na jednodnevni izlet u Seget Gornji, pokraj Trogira. Naum zacijelo nerazuman, ali prigoda da čovjek ponešto i nauči. Najprije to da ne treba bezrezervno vjerovati izvještajima Hrvatskog autokluba o stanju na cestama. A onda i da je mudrije nikome i ničemu ne vjerovati. Ako kažu da je stanje loše, vazda treba imati na umu da je mnogo gore.
Umjesto da kroz prazan i napušten grad krenemo prema čvoru Lučko, mi smo se, onako slobodno i nehajno, zaputili na čvor Buzin. Uostalom, zašto i ne bi, kad u HAK-ovom izvješću nije bilo ni riječi o gužvi na obilaznici. A deset je ujutro, pa zašto bi bilo gužve? Tako smo se po obilaznici vozili i cijelih sedamdeset metara, kad li stadosmo. Što je to pred nama? Nedogledna kolona, sve do izlaza na Lučkom, kojom ćemo se voziti sljedeća skoro dva sata.
Tu shvatimo da moramo biti pažljiviji u čitanju izvješća, ne samo HAK-ovih, nego i Hrvatskih autocesta, i počinjemo razmišljati o tome da kod Jastrebarskog skrenemo na Staru karlovačku cestu. Za to imamo dobrih razloga, jer uglavnom stojimo, ili se vozimo brzinom nešto hitrijeg pješaka. Na HAK-u kažu da je to “usporena vožnja uz povremene zastoje”. Dobro, tako se o tim stvarima govori optimističnim jezikom svakoga vladajućeg režima u ovim zemljama u proteklih stotinu godina.
Ne znam zašto nismo skrenuli na Jastrebarskom. Vjerojatno zato što sam histerično pio vodu, pa mi se prvi put pripiškilo, a pumpa je, s pripadajućim zahodom, bila nakon izlaza za Jastrebarsko. Na pumpi, ustvari stanici, a zapravo crpki, nekoliko je stotina parkiranih i neparkiranih automobila. Pred zahodima red žena kakav se u Europi nije vidio od redova za krematorije njemačkih logora smrti. U muškom redu jedva da ih je dvojica-trojica. Jedna je to od rijetkih prigoda kad osvijestim vlastiti spol (i rod), i sretan sam što sam muško.
Ali zašto nismo izašli na Karlovcu, kad smo ga se dokopali nakon skoro tri sata vožnje? Zato što je u izvješću HAK-a pisalo da je “usporena vožnja uz povremene zastoje” samo do čvora Bosiljevo, a dalje je samo “gust promet” i vozi se normalno, ali “uz povećan oprez”. Evo kako to izgleda: voziš se trideset, najviše četrdeset na sat, pa onda si po deset-petnaest minuta zaustavljen nasred autoceste. I zapravo nema nikakve razlike između vožnje prije Bosiljeva i poslije Bosiljeva.
HAK-ova izvješća, kao ni ono što piše na HAC-ovoj stranici, naprosto ne odgovara istini. Ili predstavlja neku vrlo neobičnu, uljepšanu varijantu stvarnosti, kao kad bi za onih gladnih poslijeratnih godina partijska glasila, Vjesnik, Borba ili Oslobođenje, prigodimice izvještavala o stanju u zemlji. Glad se nije spominjala, ni UNRA-ina pomoć i Trumanova jaja, nego bi se govorilo da se živi teško, ali svakim danom sve bolje. Živi se u iščekivanju nekog obećanog Bosiljeva.
Zašto HAK-ov izvještaj u subotu 3. kolovoza ne odgovara stvarnom stanju stvari? Razlozi se razlikuju od onih koji su navodili Partiju da glavnome narodu prešućuje glad. Nije riječ o ideologiji, nego o golom ekonomskom interesu: svi oni koji se ovoga dana nađu na autocesti platit će na izlazu cestarinu, čiji je iznos, hvala na pitanju, dramatično veći nego u Sloveniji, Austriji, Češkoj, Slovačkoj, Madžarskoj, i inim zemljama koje su nam na domašaj automobila, a u kojima se plaća cestarina.
Oni, pak, koji skrenu na staru cestu, neće platiti ništa i stići će barem dva sata brže do, recimo, Trogira. Nama je, naime, do skretanja za Trogir trebalo nepunih osam sati lagahne vožnje, a goriva smo potrošili koliko i pri gradskoj vožnji. Tog dana Hrvatske autoceste privredile su najveći iznos u godini. Što bi se dogodilo kada bi partijska glasila govorila istinu, pa kada bi gladnom narodu bila priznata njegova glad, a vozače se precizno izvijestilo o stanju na cestama. Nad državu bi se nadvila prijetnja demokracije i mnogi bi skrenuli na staru cestu. Lakše bi bilo podnositi glad i bilo bi manje gužve na autoputu.
Hrvatskom mrežom autocesta služim se mnogo učestalije nego što bih to činio da mreža Hrvatskih, tojest bivših Jugoslavenskih željeznica nije posve uništena. Barem dvadeset puta godišnje autocestom se provezem do Ploča, do Rijeke ili do Lipovca. Pravac do Ploča deset je mjeseci u godini pust: do Karlovca još nekoga i sretneš, kroz Liku minu dva-tri auta, do Zadra i Splita samo očajnici, a na dionici od Splita do Ploča deset mjeseci u godini može se igrati mali nogomet.
Cesta do Rijeke malo je napučenija, ali je po broju vozila daleko ispod prosjeka europskih autocesta. Najfrekventniji je promet na prezrenoj autocesti koja domoljube vodi do Lipovca, a nas ostale do Beograda, ali i ta je dionica niskofrekventna. Jedina, međutim, vodi u svijet. U onaj istočni, kao i u onaj zapadni svijet.
Procedure na autocestama u Hrvatskoj prilagođene su pustoši koja na njima vlada. Naplatne kućice i dramatično spora naplata, benzinske pumpe i odmorišta bez čestitih zahoda, sve se to lako podnosi kad nema gužve. Ali u ona dva, najviše tri ljetna dana kada se doista stvori gužva, onakva gužva kakva je po njemačkim ili talijanskim autoputevima svakodnevna pojava, tad nastaje drama, čije razmjere i posljedice je važno prikriti, budući da se na njoj, na toj drami, krpaju godišnji gubici.
Priča o autocestama u Hrvatskoj je, kao i sve drugo, pretvorena u visoku znanost, o kojoj bi trebali govoriti samo stručnjaci. A ljubav prema autocestama patriotski je imperativ, i ne daj Bože da netko o njima nešto ružno kaže. Taj ili je Srbin, ili je Jugoslaven, ili je mason. U zemlji u kojoj se nacionalna elita kiti diplomama prometnog fakulteta, a domoljublje je oblik izvanosjetilne percepcije stvarnosti, zapažanja nekoga tko se 3. kolovoza 2019. sve do izlaza Prgomet greškom provozio Dalmatinom, djeluju posve nerazumno i kao subverzija stvarnosti.
Ali hajde, pročitajmo ih u ova ljetna doba kao laku literaturu za plažu. Najprije, upitate li se zašto je u Hrvatskoj nemoguć sustav vinjeta, kojim bi u najvećoj mjeri bile otklonjene ljetne gužve u prometu, odgovor je logičan: zato što bi hrvatske vinjete tad bile dramatično najskuplje u Europi, i opet se ne bi mogla zadržati ova razina prihoda od naplate cestarine. Pokušajte, recimo, na hrvatske autoceste primijeniti slovenske ili austrijske cijene vinjeta, i shvatit ćete u čemu je problem. A nikakvog problema nema podnesemo li ta dva-tri gužvovita ljetna dana.
Sljedeće: svaka autocesta u Europi nekamo vodi, osim one koja završava u Pločama, i one koja se zaguši u nizu uskih grla nakon Rijeke i Istarskog ipsilona, za koji niti ne znamo što li je, riba ili đevojka, autoput ili brza cesta, ali to je, bit će, zato što smo za ovu problematiku neškolovani.
Autoput do Ploča, na koji se nastavlja političko-domoljubni mit Pelješkog mosta, a na koji će se, pak, navezati autoput neizvjesne, fantomske, dalmatinsko-hercegovačke ili nebeske trase do Dubrovnika, trebao bi na kraju balade biti dio jadransko-jonske autoceste, koja bi preko Crne Gore vodila do Grčke i do Carigrada, a onda, inšallah, sve do Bagdada, kao u nekom romanu koji bi spojio putove svile s ratovima zvijezda. Ali i ta trasa do Istanbula, bez koje ne možemo napučiti cjelogodišnju pustoš Dalmatine ni rasteretiti ona tri gužvovita ljetna dana, teže je ostvariva od naseljavanja Marsa ili izgradnje autoceste preko Atlantskog oceana. Mnogo realnije nije ni spajanje Srbije i Bosne na Dalmatinu i taj način njezina oživljavanja.
Autoput Zagreb - Ploče, plus Pelješki most, crvuljak je u hrvatskome tijelu. I taj se crvuljak dva-triput preko ljeta upali. Da je u živu čovjeku, davno bi ga izrezali, ali kako je na zemlji koja sve podnosi, nema ga tko izrezati, nego se stvara iluzija o njegovoj korisnosti. San hrvatskih generacija je, slušali smo u ona doba, izgradnja autoceste Zagreb - Dubrovnik. Radimir Čačić je, kao HNS-ov ministar, taj san ostvario. Ali što da se radi sa snom koji je postao sanjačeva stvarnost?
Za početak bi, kada bi to bilo moguće, valjalo Hrvatsku rasteretiti neprijateljskog okruženja. Naime, ako su vam Bosna i Hercegovina i Srbija neprijateljske zemlje, tada nemate kamo ići autocestom koju ste izgradili. I ne samo to, nego vam se vlastiti jug pretvara u crvuljak, koji se povremeno upali. Ali to je već geostrategija, o čemu nemam blage veze, kao ni o prometu.
Meni je samo bilo važno da se nakon osam sati vožnje dokopamo Segeta Gornjeg. Sutrašnji je povratak prošao glatko. Samo smo se na kraju puta u čudu zgledali: šta ovo bi, gdje ovo bijasmo?