Iako ministri Andreja Plenkovića, a ni sam premijer, nemaju posebnih razloga jedni drugima kupovati darove za prvu godišnjicu, jer si nemaju na čemu naročitom čestitati, ova Vlada, usprkos krizama i promašajima, zadržat će parlamentarnu većinu bez puno rizika. Razloga je mnogo.
Prvo, čak i ako nema ideje i snage rješavati velike, sistemske probleme poput javnog zdravstva ili mirovinskog sustava, a nema, Plenković i dalje relativno spretno manevrira ispunjavajući želje i očekivanja različitim interesnim skupinama, naročito onima u HDZ-u i oko njega. Na taj način kupuje inače neprirodno savezništvo svog tima s jedne i značajnog dijela snaga s desnoga političkog spektra s druge strane, onih snaga koje su odlučujuće za njegov opstanak na vlasti.
Između okolišanja s pločom u Jasenovcu i ozakonjenja novih privilegija za branitelje još je mnogo manje ili više krupnih primjera takvoga Plenkovićeva taktiziranja.
Drugo, osim što nastoji uzeti pod svoj i Vladin kišobran širok krug interesa i tako se osigurati, Plenković se trudi (za razliku od, recimo, predsjednice države) despektakularizirati posao Vlade i svoj osobno. Snižavajući ceremonijalnost i pojačavajući u isto vrijeme birokratski karakter Vlade, Plenković sužava i prostor za bilo kakvu veću, izravniju javnu polemiku s njim i većinom ministara. To su ti dugi, suhi govori s puno tehničkih riječi, totalna kontrola nad istupima ministara, duge konferencije za novinare s premalo potencijalnih citata... Ustvari, ono na čemu mu se dosta prigovara moglo bi se pokazati kao Plenkovićevo najsnažnije oružje: jednostavno, karakter njegova upravljanja demotivira, blokira čak i najzainteresiranije izazivače.
Treće, upravo je u tijeku najveća političko-ekonomska demontaža u povijesti Hrvatske, proces desetljeća, istraga i pokušaj od Vlade posredovanog restrukturiranja koncerna Agrokor. Iako neki politički takmaci, poput SDP-a ili Mosta, istupaju kao da su zainteresirani preokrenuti tijek događaja oko Agrokora, sve te njihove inicijative ipak više djeluju kao pokušaji političkog pozicioniranja, a ne kao dio čvršćeg plana za rušenje Vlade. Ne čini se da bi se ni SDP ni Most u ovoj fazi problema s Agrokorom rado primili te stvari umjesto Plenkovića i njegovih ministara. To je također okolnost koja ide u prilog produljenju vijeka ove, inače ne baš uspješne administracije.
Četvrto, rasulo ili čak donekle programirano rasulo u SDP-u nastavlja se, toliko da se o stabilizaciji stranke, koja je i dalje presudna za performanse čitave opozicije, ne može govoriti kao nečemu što će se dogoditi u doglednoj budućnosti. Svojim kaosom SDP i te kako pridonosi opstanku Vlade HDZ-a i HNS-a: Bernardić, Maras, Milanka Opačić i drugi, sve su to nevidljivi HDZ-ovi ministri, ljudi koji momentalno rade najviše za Plenkovićevu stvar.
Peto, Mostu kao dodatnom, ili čak ključnom, izazivaču HDZ-a treba još neko vrijeme za oporavak nakon dramatičnog izguravanja iz Vlade. Bilo kakvi skori, naprasni izbori bili bi za njih preuranjeni. Inicijative iz Mosta i neki nastupi Petrova, Grmoje i drugih ukazuju na to da oni svoju novu platformu grade bitno preciznije i ozbiljnije nego što to čini SDP. No za to im definitivno treba još vremena.
Iako očito postoji niz okolnosti koje mogu djelovati umirujuće na Plenkovića i većinu njegovih ministara, ne treba isključiti ni neprilike koje bi mogle okrznuti pojedince (poput Zdravka Marića), a ne bude li pravilne reakcije, ili bude li neočekivanih raspleta, moguće i cijelu Vladu.
Ipak, Plenkovićeva adminstracija, kad se zanemare sve ove za njih sretne okolnosti, počiva na prilično krhkim temeljima. Na kupljenom miru s braniteljima. Na hranjenju liberalnije biračke baze propagandnim keksićima tobožnje reforme obrazovanja, koja neće biti ozbiljnije pokrenuta u mandatu ove Vlade.
Na zanemarivanju rizika mirovinskog sustava, na guranju pod tepih neodrživih dugova javnog zdravstva. Ova je Vlada zastala u povlačenju novca iz fondova EU, bez obzira na briselske pedigree njenih članova, ozbiljno zavlači s rješavanjem problema upravljanja velikim, strateškim državnim sustavima, nešto petlja s obiteljskim zakonom, pa s porezom na nekretnine, zakonom o lokalnim šerifima i drugim.
Ova je Vlada, na koncu, toliko uspješna u odgađanjima da će, lako moguće, drastično odgoditi i vlastiti kraj.