Prije gotovo dvadeset godina u Zagrebu je održan summit posvećen području zapadnog Balkana i integraciji te regije u Europsku uniju. Supredsjedatelji su bili francuski predsjednik Jacques Chirac, koji je umro prije nekoliko dana, te s hrvatske strane tadašnji predsjednik Stjepan Mesić. Sljedeće godine će se u Zagrebu održati sličan skup EU - Zapadni Balkan. Održavanje tog summita u svibnju 2020. u Zagrebu bit će potvrda neuspjeha Europske unije, a ne uspjeha.
Da je u prošlih 20 godina bilo uspjeha, do sada bi sve države regije već bile u EU. A Hrvatska, u kojoj je taj summit uglavnom prikazan u negativnom svjetlu, kao nešto što Hrvatsku “vraća na Balkan”, jedina je koja je uspjela zatvoriti cijeli krug od Procesa stabilizacije i pridruživanja do punopravnog članstva. Druge države se nisu odmakle u procesu, a jedna koja je tada bila ispred Hrvatske nije još ni otvorila pregovore.
Kako sada stvari stoje u EU, velika je mogućnost da pregovori o članstvu Sjeverne Makedonije budu otvoreni upravo u prvoj polovici sljedeće godine. Odluku o otvaranju pregovora će vjerojatno usvojiti Vijeće općih poslova Europske unije koje se sastaje sredinom mjeseca u Luxembourgu, a Hrvatska se za to snažno zauzima. Moguća je odluka o otvaranju pregovora i s Albanijom koja je isto tako prema ocjeni Europske komisije ispunila sve uvjete.
Ali države članice nisu previše jedinstvene u želji za nastavkom procesa proširenja. Ovaj ionako spor proces, kroz koji je u 20 godina od Zagrebačkog summita samo Hrvatska uspjela postati članica, žele dodatno usporiti, a možda ga i skrenuti prema nečem drugom, prema nekom približavanju država regije s EU u obliku nekog privilegiranog partnerstva bez punopravnog članstva.
Koliko god zvučalo čudno, glavni kočničari proširenja u EU trenutno su liberalne snage, a ne neka ekstremna desnica ili populisti. Viktor Orbán i njegova stranka snažno se zalažu za proširenje EU. I Matteo Salvini je podržao odluku o otvaranju pregovora s Albanijom dok je bio potpredsjednik talijanske vlade. Protiv ili skeptične su vlade u Francuskoj, Nizozemskoj te donekle u Belgiji i Luksemburgu. U svim tim državama na vlasti su liberali. I u njemačkom Bundestagu prilikom glasanja za potporu otvaranju pregovora s Albanijom svi su bili za, osim Liberala koji su mahom glasali protiv te ekstremno desne Alternative za Njemačku AfD.
Odluka Vijeća za otvaranje pregovora s Makedonijom i Albanijom već je spremna, a mogu je spriječiti samo Francuska i Nizozemska. Pogotovo u slučaju Albanije, no čak i za Makedoniju odluka bi mogla biti samo načelna, ali formalno otvaranje pregovora bi se moglo odgoditi za prvu polovicu sljedeće godine. Albanija, ako i dobije pozitivnu odluku, imat će uz nju toliko uvjeta da će proći mjeseci, a možda i godine dok ne otvori pregovore.
Makedonija je u postupku približavanja EU bila ispred Hrvatske.
Prije nas je ispregovarala Sporazum o stablizaciji i pridruživanju. Bila je prije u davno zaboravljenima PHAR programu i NATO-ovu Partnerstvu za mir. A sada će Makedonija biti sretna ako otvori pregovore u vrijeme kad Hrvatska bude predsjedala EU i kada će Hrvatska obilježiti čak sedmu godinu članstva.
Ne treba zaboraviti da je i Hrvatska prošla težak put prema članstvu, s puno odgoda, što zbog pritiska oko suradnje s Haaškim sudom, što zbog slovenske blokade. A danas kada se vrti dilema oko toga može li političar iz Mađarske biti povjerenik EU za proširenje, nije loše prisjetiti se da je Hrvatska upravo u vrijeme mađarskog predsjedanja zaključila pregovore. Možemo misliti svašta o Orbánu, složiti se i s kritikama koje mu se upućuju, ali oko zaključenja pregovora s Hrvatskom igrao je ključnu ulogu.
Bez obzira na kašnjenje, otvaranje pregovora s Makedonijom i Albanijom tijekom hrvatskog predsjedanja bilo bi dobra vijest za proširenje jer bi vratilo nadu državama koje tome teže. Nove odgode obeshrabrile bi i one države koje još nisu otvorile pregovore, ali i one koje već pregovaraju poput Crne Gore kao lidera u tom procesu te Srbije koja je u više od šest godina uspjela otvoriti tek polovicu poglavlja i zatvoriti samo dva. Uvjetovati svaki korak u proširenju unutarnjim reformama u EU, kako to sada rade Liberali, jako je loš pristup jer iskustvo pokazuje kako su reforme u EU beskrajne jer se svijet mijenja, što nameće stalne promjene i u EU.