Ako Peruško smiri duhove i natjera direktore da se ponašaju kao direktori i misle svojim glavama te se odrekne pokušaja kvazirestrukturiranja i pojuri prema isključivom cilju - postizanju nagodbe - vjerujemo da neće imati većih problema
Novi povjerenik za Agrokor Fabris Peruško sigurno neće imati lak posao. Srećom, ima vrhunski pedigre: sjajno školovanje, izvanredna iskustva u McKinseyjevom biznisu restrukturiranja, vodio je itekako ozbiljnu startup kompaniju na ogromnom ruskom tržištu… Isto tako u prilog mu ide činjenica da je značajni dio pripreme terena već obavljen. Peruško iz ta dva ključna razloga, bez obzira na sve moguće prepreke, ima poprilične šanse postići nagodbu Agrokorovih vjerovnika, a što je od samog početka trebala biti prva, možda i jedina misija Vladina povjerenika.
Zašto onda mislimo da je Peruškova misija vrlo zahtjevan zadatak?
Prvo, nakon duboke političke krize izazvane objavljivanjem visokih troškova savjetnika u procesima restrukturiranja i pripreme nagodbe Agrokorovih vjerovnika, u Agrokoru je došlo do kaosa. Tako barem govore šture, ali uvjerljive insajderske informacije. Osim što smo iznova naučili kako politika vrlo lako može nanijeti veliku štetu (što smo zapravo odavno znali), shvatili smo koliko je krhak proces spašavanja najveće kompanije u zemlji. Izgledalo je zastrašujuće. Pomislio sam: zar je moguće da će prenaglašeno politikantstvo gurnuti u stečaj kompaniju sa 30 tisuća zaposlenih?
Ostaje za vjerovati da će Peruško kao iskusan menadžer brzo pohvatati konce, smiriti duhove te nanovo pokrenuti zamrznute pregovore s vjerovnicima. Novi povjerenik vjerojatno će ostati dosljedan taktici krugova razgovora s vjerovnicima na kojima bi se trebao iskristalizirati konačni dogovor. Uostalom, ne vidimo kako bi se uopće taj posao pripreme nagodbe mogao raditi drugačije nego kroz razgovor.
Poznato je da već postoji opsežan materijal koji daje temeljne obrise nagodbe. Neki od velikih vjerovnika već su ga vidjeli. Nije baš vjerojatno očekivati da će novi povjerenik sada trošiti vrijeme na pripremu potpuno drugačijeg koncepta.
Možda će vam zvučati čudno, ali Peruško će, bez obzira na to koliko se bude morao fokusirati na nagodbu, hitno morati osigurati da Agrokor postane sustav u kojem će zaposlenici (ponajviše direktori) misliti svojim glavama.
Agrokor je za vrijeme Ivice Todorića bio izrazito autoritaran sustav u kojem su sve ključne odluke donosili Ivica Todorić i članovi njegove obitelji. Stoga se, primjerice, i moglo dogoditi da niz direktora potpiše enormna jamstva za krovnu kompaniju, iako su vodili javno listana društva koja nisu dobivala adekvatnu protučinidbu za izdana jamstva, a što se, pak, prema nekim tumačenjima moglo shvatiti kao oštećivanje manjinskih udjeličara. Ovdje ne želim reći kako bi mali dioničari u pretežito Todorićevim kompanijama trebali očekivati bilo što od svojih dionica, pa tako ni bilo kakvo obeštećenje. Poanta je u tome što ni direktori nakon odlaska Todorića nisu shvatili da ne trebaju ponovno potpisivati slična jamstva jer je to nalagala urgentnost situacije, tj. priprema roll-up ugovora koji je osigurao financijsko preživljavanje.
Ti naši direktori pokleknuli su pod faraonskim ovlastima izvanrednog povjerenika, baš kao što se nisu usudili protusloviti Ivici Todoriću. Sistemski gledano, situacija u kojoj pametni ljudi ne misle svojom, nego tuđom glavom posebno je opasna u velikim sustavima, bez obzira na to je li riječ o kompanijama, državi ili njezinim institucijama.
Ako Peruško uspije uvjeriti direktore da su dužni preuzeti sve zakonske odgovornosti kod upravljanja kompanijama, bit će to temelj budućeg restrukturiranja cijelog koncerna. Restrukturiranje u pravom smislu riječi do sada se zapravo nije događalo jer za tako nešto Ante Ramljak nije dobio politički mandat. Zapravo se Ramljak nije ni trebao baviti kvazirestrukturiranjem, nego prvenstveno pripremom nagodbe vjerovnika. Nema baš nekog smisla raditi meko, nedovoljno restrukturiranje kompanije koju zapravo ubrzo ionako težiš predati vjerovnicima koji će je, pak, restrukturirati onako kako to oni žele. Nije, uostalom, fer budućim vlasnicima predodrediti uvjete poslovanja. Upravo suprotno, trebalo bi im ostaviti što više prostora za donošenje kasnijih vlasničkih odluka koje mogu rezultirati učinkovitim restrukturiranjem.
Koliko je upotreba vlastitih glava naizgled vrlo bizarno, ali zapravo jako važno pitanje dobro se može ilustrirati informacijom o odluci niza Agrokorovih kompanija da, eto tako, prije nekoliko dana jednostavno ne objave financijska izvješća za četvrto tromjesečje 2017. godine iako im je to zakonska obveza. Direktori Žitnjaka, Belja, Tiska, Zvijezde, Leda... došli su koordinirano do zaključka da zbog “opsežnosti i složenosti poslova u okviru postupka izvanredne uprave” neće objaviti ono što moraju. I nikom ništa. Zgroženi su ostali tek predstavnici one malobrojne najstručnije javnosti koji su počeli nagađati o razlozima takvog beskompromisnog nečinjenja, odnosno očiglednog neprihvaćanja zakonske direktorske odgovornosti.
Taj čin, moram posebno naglasiti, dogodio se u koncernu u kojem je provedena majka svih revizija. Naivno sam zamišljao da nakon revizije svih revizija treba samo na stare brojeve dodavati nove, a sad je ispalo da je to nemoguća misija. Zar su problemi mnogo strašniji nego što su nam rekli?
Možemo samo spekulirati o stvarnim razlozima neodgovornog odgađanja objave temeljnih podataka o poslovanju. Prema jednoj već spomenutoj teoriji zbog političkog kaosa u zemlji, i u Agrokoru je vladao nered koji je onemogućio amenovanje financijskih izvještaja, a koje bi zapravo trebali potpisati oni sami - direktori Žitnjaka, Belja, Tiska, Zvijezde, Leda… Druga teorija sumnja, pak, na to da bi ta financijska izvješća, da su objavljena, razotkrila lošiju situaciju od one koju je prikazivala izvanredna uprava objavom selektivnih podataka. Diskutabilno. Je li moguće da bi si bilo tko priuštio toliku neozbiljnost. Treća teorija govori o tome kako uprave tih tvrtki nisu znale kako knjižiti jamstva koja su ranije prihvatile za Agrokor. Po toj teoriji, ta bi se jamstva sada trebala fer alocirati prema pojedinom izdavatelju jamstva, a nitko ne zna kako utvrditi točan iznos jamstva za svaku od kompanija u kojima su direktori potpisivali sva ta jamstva ne koristeći kao instrument donošenja vlastiti mozak, nego riječ Ivice Todorića, a kasnije i izvanrednog povjerenika Ante Ramljaka. I ta teorija nije baš 100 posto uvjerljiva jer jamstvo knjižiš izvanbilančno (svi to znaju) pa onda, ako ne znaš točan iznos, pišeš natuknice kojima upozoravaš na potencijalne nepoznanice i rizike. Nije neka filozofija. Četvrta teorija bazira se na vulgarnoj informaciji prema kojoj nije bilo vremena za revidiranje tih izvješća, ali se, bože dragi, može objaviti i nerevidirana izvješća. Napišeš da su nerevidirana i bok.
Ukratko, sama činjenica da u prošlosti kompanije koncerna nisu baš funkcionirale kao kompanije s glavnim i odgovornim direktorima, nego više kao neki čudni formalno-pravni batrljci organizacijskog ustroja koji u trgovačkom pravu nazivamo poduzećima, može uzrokovati ne samo lavinu spekulacija i teških pitanja koja bude neizvjesnost, nego i vrlo konkretne poslovno-financijske nedaće.
Dileme stoga nema: Ako Peruško smiri duhove i natjera direktore da se ponašaju kao direktori i misle svojim glavama te se odrekne pokušaja kvazirestrukturiranja i pojuri prema isključivom cilju - postizanju nagodbe - vjerujemo u dvije stvari: neće imati većih problema bez obzira na svu ratobornost pojedinih skupina vjerovnika i, drugo, vjerojatno će ipak nešto ostati od tog Agrokora. Ako umisli da je faraon koji će misliti umjesto drugih, stvarati novi Agrokor i izmanipulirati sve samo ne naivne vjerovnike, u startu je osuđen na neuspjeh.