Dvadeset i tri godine nakon završetka rata dolazak predsjednika Srbije u posjet Republici Hrvatskoj i dalje izazva sukobe. Činjenica da je gotovo četvrt stoljeća od završetka hrvatsko-srpskog sukoba na djelu hladni mir pokazuje kako ne treba očekivati spektakularne rezultate od dolaska Aleksandra Vučića i njegovih sastanaka s vodećim hrvatskim političarima, predstavnicima Katoličke crkve, kao i Srba iz Hrvatske.
Ovo se, uostalom, vidjelo i prvog dana Vučićeva posjeta, kada je više medijske pozornosti poklonjeno količini osiguranja na zagrebačkim ulicama, natpisu na rukavu Kolinde Grabar-Kitarović i purici s mlincima, koja je poslužena na zajedničkoj večeri, nego realnim temama zbog kojih su potrebni ovakvi međudržavni susreti.
I u Srbiji su se odlučili fokusirati na incidentne situacije, pa je premijerka Ana Brnabić iskoristila priliku predstaviti srpsku stranu žrtvom jer: “Nije u redu da nekog državnika pozovete u posjet, da on na to pristane i da onda imate onakvu reakciju kao što ste imali. Danas imamo čak i prosvjede u Zagrebu”, rekla je Brnabić uz zaključak kako je to bila “atmosfera nevjerojatna za jednu članicu EU”.
Redakcija Jutarnjeg lista objavila je bezbroj tekstova i kritičkih komentara na račun radikalne desnice u Hrvatskoj i upravo zato smatramo potpuno besmislenim zdvajanje zbog, objektivno, minornog pseudoprotesta protiv Vučićeva posjeta, koji je okupio dvjestotinjak demonstranata. Suprotno izjavi premijerke Srbije, u demokratskim državama česte su demonstracije prilikom dolazaka pojedinih političara i posljednjih ih je godina bilo u SAD-u, Njemačkoj, Italiji, Belgiji, Velikoj Britaniji i čitavom nizu zemalja. Osim toga, policija u Zagrebu profesionalno je odradila svoj posao, Vučić i srpska delegacija, zapravo, i nisu vidjeli prosvjednike i treba se nadati kako će i u nastavku ovog posjeta delegacija iz Srbije uživati maksimalnu sigurnost.
Mnogo je važniji sadržaj razgovora političkih predstavnika Srbije i Hrvatske, a bojimo se da nije bilo većeg pomaka, što je posredno potvrdila predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, koja je nakon susreta s Vučićem samo općenito izjavila da je “ohrabruje odgovornost koju smo pokazali i volja i spremnost predsjednika Vučića da razgovara s predstavnicima udruga o pitanju nestalih osoba”. Dobra volja je pohvalna, ali nije dobro ako se nakon toliko godina mora pouzdati u voljni moment.
Utoliko je znakovito to što je premijer Andrej Plenković o susretu s Vučićem objavio kratku informaciju kako se razgovaralo o svim otvorenim pitanjima između dvije države - nestalima, granici, pravosudnoj suradnji, ratnim odštetama, zaštiti manjina, sukcesiji te gospodarskoj suradnji, europskom kontekstu i odnosima u JIE (nije čak napisao puni naziv, jugoistočna Europa), i nekako izgleda da u hrvatskoj Vladi - a to je državno tijelo koje vodi hrvatsku politiku - nisu previše uzbuđeni zbog Vučićeva posjeta.
S druge strane, gospodin Vučić je, kada želi, izrazito slatkorječiv političar i u tom kontekstu treba ocjenjivati njegovo razmišljanje kako će Srbija i Hrvatska morati u budućnosti imati bolje odnose, kao danas Norveška i Švedska. Kakva je stvarna situacija, vidjelo se iz toga da je naredio srpskim dužnosnicima da ni na koji način ne uvrijede ne samo hrvatske dužnosnike nego da se ponašaju odgovorno i da rade sve što je u njihovoj moći da imamo najbolje moguće odnose.
Predsjednik Srbije dokazao je verbalnu spretnost i svojom izjavom kako se razgovaralo i o granici, “gdje se Hrvatska poziva na katastarske planove, a Srbija na zakone”, tako da ispada kako je pravo na strani Beograda, premda je prošlogodišnja haaška arbitraža o granici sa Slovenijom, gdje je katastarska pripadnost uzeta kao načelo po kojem se identificira granica, dala prednost Hrvatskoj u pitanju granice sa Srbijom na Dunavu.
Tek treba vidjeti i hoće li doći do napretka oko sudbina nestalih u ratu. Vučić je u Zagrebu hrvatskim vlastima predao podatke o troje nestalih u ratu 1990-ih u Hrvatskoj, ali to je premalo i zasad je samo predstava za javnost.
Dobro da se razgovara, međutim, ozbiljan napredak u odnosima Srbije i Hrvatske još je daleko, koliko god to žele Europska unija, Amerika i NATO.