KLASA OPTIMIST

PA DOBRO, KAKO ĆEMO MI U HRVATSKOJ UOPĆE NAPREDOVATI? Glupače bez škole ne žele raditi za dvanaest kuna po satu...

Trst, 280214.
Strada di Fiume 447.
Sveucilisna bolnica u Trstu, Cattinara, koristi tzv. outsourcing, tj. izdvajanje u sektoru ciscenja bolnickih prostora i opreme, prehrane bolesnika i pranja posteljine. Sve osim spremanja hrane za bolnicu obavlja tvrtka Coopservice.
Na fotografiji: cistacica tvrtke Coopservice cisti cekaonicu.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / CROPIX

Blagoslovljeno je imati posao koji volite jer možda samo svaki stoti među nama nasmijan odlazi raditi. Takvo radno mjesto zaista mora biti nešto specijalno, nadahnjujuće, sadržajno, dinamično, uzbudljivo, tajanstveno, seksi, ispunjavati zaposlenoga vedrinom i poletom i otvarati mu praktično beskrajne mogućnost napredovanja. Na primjer, sobarice i spremačice. Jedva bi se moglo naći išta ma i blizu tako poželjno. Koliko ste samo malih djevojčica čuli kako maštaju: “Kad narastem, ja ću brisati prašinu, mijenjati jastučnice i odčepljivati izbljuvane umivaonike”.

Susreli ste se možda kojiput s rijetkom sretnicom kojoj se taj san obistinio i nekakav je pansion ili motel zbilja zaposlio kao sobaricu i spremačicu. Vičući da nadglasa usisivač, otvoreno vam je rekla: “Moj gospodine, ne mogu vjerovati da me netko plaća da ovo radim. Da se još jednom rodim, ponovno bih bila sobarica i spremačica”.

Znajući kako je ovo prestižno zanimanje, pravo se nismo mogli načuditi jednoj vijesti otprije nekoliko dana kako vlasnici turističkih apartmana u Splitu ne mogu naći žene koje će im pomesti pod i zategnuti plahte nakon što gosti odu, unatoč više nego primamljivoj satnici između dvanaest i dvadeset pet kuna. “Pa, dakle, stvarno, kamo ide ovaj svijet?” kriknuo sam ogorčeno gužvajući novine. Kakva je obijest, kakva dekadencija, kakva grešna oholost zavladala u ovome narodu ako se ne može naći sobarica za dvanaest kuna na sat? I to ne nekakva osobita sobarica, kao iz filmova, vragolanka koja s peruškom hoda uokolo u podvezicama i čipkanoj pregačici i kao slučajno se naginje pokazujući golu stražnjicu, već obična naša, domaća žena, što znojna i neraščešljana četveronoške pere pod u staroj trenirci i ispranoj majici s reklamom Karlovačkog piva.

Ovo je kraj, zaključio sam konačno i neopozivo. Ovo društvo, na žalost, nema baš nikakve budućnosti ako se nitko ne želi prihvatiti jednoga uglednog posla za poštenu satnicu u vrijednosti dva paketića žvaka. Ovdje više nema ni pameti ni pristojnosti. Zaboravili smo što je skromnost i poslušnost. Premda nas veliki eksperti, savjetnici gospođe predsjednice, prvaci neoliberalne misli u Hrvatskoj, ustrajno upozoravaju kakva je tvrda ekonomska realnost, kakvi su negativni trendovi na današnjem globalnom tržištu, nezahvalnice i dalje prezirno odbijaju dobre poslove, umišljajući kako će, zamislite, živjeti od svoga rada, plaćati režije i, molim vas lijepo, jesti svaki dan, a najluđe među njima gaje čak nezdrave, sulude fantazije kako bi zaradom mogle i, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, školovati svoju djecu.

Kako ćemo mi tako dalje? Kako ćemo rasti i napredovati, postići koheziju, konkurentnost, mobilnost, stabilnost, solventnost, likvidnost, vertikalnu komunikaciju, horizontalnu penetraciju i druge neodoljive fore iz menadžerskih PowerPoint prezentacija za petnaest hiljada eura ako glupače bez škole nisu voljne džabe raditi? Šta one misle, da je ovo socijalizam? Odavno vam više nema Jugoslavije, moja gospođo.

Vlasnici splitskih apartmana pomislili su kako će možda u Dalmatinskoj zagori naći sobarice i spremačice, kombijima ih zorom snene skupljati po selima da im čiste, ali ni od toga, kako se čini, neće biti ništa. Pokvario se i taj svijet, nema ni na selima više naivne umjetnosti. I na sela je došao današnji izopačeni i nekršćanski i antihrvatski običaj da žene govore neću. Umjesto da pognute glave, krotko i bez riječi, ispunjene stravom od gnjeva Božjeg ili makar da ih muževi ne odalame po zubima čine sve što im se naredi, nevaljalice vazdan gledaju turske serije ili su na fejsu. Niti kuhaju, niti peru, niti peglaju, niti muzu krave, niti hrane kokoši, niti šišaju ovce, u svakom smislu su iznevjerile svoju tradicionalnu ulogu, pa ih je i za sobarice i spremačice teže dobiti. U činjenici da one ne žele raditi za dvanaest do dvadeset pet kuna po satu, može se prepoznati i kriza katoličkih vrijednosti. Tu je i Crkva zakazala. Župnici nisu uradili svoj posao.

Žene su se sasvim otele kontroli. Tvrdoglavo traže veće plaće i ne žele prihvatiti da novca nema, a osobito su teške kad im pođete objašnjavati razliku između bruto i neto iznosa. Ne razumiju da se na svaki prihod mora platiti i agencijsku proviziju i poreze i doprinose, da, da, nije to tako jednostavno kad one sa žutim gumenim rukavicama uđu u apartman. Sobarice i spremačice ne vide širu sliku, svu složenost i zajebanost, sve ekonomske silnice u ovoj situaciji. Kad prostiru krevete i brišu prašinu, one ni ne pomišljaju da one to ne rade samo sa sebe, već i za naše zajedničko dobro, za ovu našu slavnu državu i sve njezine zaposlene, i za autoceste, i bolnice, i za poljoprivredne poticaje i bezbrojne braniteljske organizacije, i za HSS, i za HČSP, da bi Gordan Maras i Miro Bulj dobili dnevnice i vukovarsko-srijemski župan novog Passata.

Žene bi valjalo educirati da se dvanaest ili dvadeset pet kuna za skupljanje upotrijebljenih prezervativa oko postelje možda ne čini bogzna kako mnogo, ali je veliko, neizmjerno ako ćemo te upotrijebljene prezervative pretvoriti u novu vrijednost, platiti s njima, na primjer, još jedne prijevremene parlamentarne izbore. Sobaricama i spremačicama valjalo bi objasniti, kad kleknu na pločice u zahodu i oštrom četkom uzmu ribati smeđe tragove u zahodskoj školjki, one to čine i za Božu Petrova i za Andreja Plenkovića i odmah će im zasigurno biti lakše, jer nema govana kojima se to zadovoljstvo može platiti.

Izdvajamo